Domaćin ovog događaja bilo je Muftijstvo travničko. Tribina je organizirana u susret 20. julu, kada će se klanjati dženaza-namaz i obaviti ukop za sedam žrtava ubijenih 1992. godine u Prijedoru.
Izlagači na ovoj tribini bili su dr. Mujo Begić i Sakib-ef. Džaferović.
Na samom početku, muftija travnički dr. Ahmed-ef. Adilović izrazio je dobrodošlicu u Travnik te naglasio našu obavezu da govorimo o prijedorskim zločinima i upozoravamo na posljedice tog strašnog zločina nad ljudima nesrpske nacionalnosti.
Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 20. jula, muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić, zahvalio je domaćinima na organizaciji ove tribine i Travničanima što su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu primili brojne muhadžire. Istakao je da je naša obaveza govoriti o zločinima koji su se desili – iz poštovanja prema žrtvama, ali i zbog naše budućnosti i budućnosti naše djece.
U svom obraćanju, dr. Mujo Begić govorio je o strategiji i planu srpskog agresora kada je riječ o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, te o brojnim oblicima mučenja zatvorenika u prijedorskim logorima, kao i o iskustvima u ekshumacijama.
„Projekcije demografskih kretanja pokazivale su da će do 2030. godine u Prijedoru živjeti 70% Bošnjaka. Siguran sam da je jedan od alarma agresora bila upravo ta informacija. Ratni zločinac Radislav Brđanin je konstatovao da je prihvatljivo da u Prijedoru živi 2% nesrba. Nakon toga uslijedilo je ubijanje, silovanje, zlostavljanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Specifičnost prijedorskih logora ogleda se u činjenici da su u njima ubijani najugledniji ljudi Prijedora: predsjednik opštine, predsjednik suda, ljekari, profesori, vjerski službenici i drugi istaknuti Prijedorčani. U najvećoj masovnoj grobnici – Tomašica – iskopali smo 10 000 kubnih metara iskopanog materijala, a na dubini od 12 metara pronašli smo šest sinova majke Have Tatarević iz Zecova pored Prijedora. To je i porodična grobnica, u kojoj smo pronalazili velik broj braće, očeva, sinova i cijelih porodica. Ovaj zločin bio je planski organiziran, s jasnom namjerom da se u Prijedoru počini genocid – u to nema nikakve sumnje.“
Sakib-ef. Džaferović, preživjela žrtva logora koji je prošao kroz tri različita logora, sa prisutnima je podijelio detalje strahota kroz koje su prošli zatočenici u Omarskoj i Keratermu.
„U prijedorskim logorima smrti preživjeli smo i vidjeli najstrašnije slike – slike koje ne postoje ni u najgorim horor-filmovima. O svom primjeru mogu reći da su me gazili, prebijali i udarali do iznemoglosti. Znao sam po nekoliko dana trpjeti nevjerovatne bolove u bubrezima. Moji saborci – logoraši – prošli su i gore. Međutim, u tim logorima naučili smo šta znači prkos. Taj prkos nas je održao, pomogao da ne pokleknemo. Proces povratka na svoja ognjišta bio je poseban – ljudi su se vraćali, obnavljali kuće, živote. Ja sam, nakon logora i kratkog boravka u Hrvatskoj, bio raspoređen u Maleziju. Kada je počelo oslobađanje Krajine, nazvao me jedan moj džematlija i pitao: ‘Imaš li namjeru vratiti se u Kozarac?’ Odgovorio sam: ‘Prvom prilikom.’ Vratio sam se u Kozarac, sa mnom je bilo 16 porodica. Nedugo zatim, broj povratnika narastao je na 15.000. I u tom procesu povratka doživjeli smo mnoge opstrukcije, zastrašivanja i neprijateljstva od strane policijske, sudske, vojne i političke vlasti.“ – rekao je ef. Džaferović.
Na kraju tribine konstatovano je da naš narod, institucije i organizacije ozbiljno rade na izgradnji kulture pamćenja, te da su u tom segmentu postignuti značajni rezultati.
Važno je uložiti dodatne napore i stalno podsjećati na imena zločinaca, citirati njihove iskaze, sakupljati i objavljivati dokumente, pronaći sve žrtve, dostojno ih ukopati i postaviti nišane na njihove mezare. Tako pamtimo i čuvamo buduća pokoljenja od sličnih iskušenja koja smo prošli od Prijedora do Srebrenice.
(Muftijstvo bihaćko)
