U ponedjeljak 2. juna u Bugojnu je promovisan roman Ogrlica iz Šanliurfe, autora ruždije Adžovića. Promocija je održana u okviru programa "505. Dana Ajvatovice", a promotori su tom prilikom bili sam autor, gosp. Timur Numić, prof. Dženana Bajraktarević i prof Munib Bujak. Govoreći o romanu ator je izdovjio slijedeće citate:

1.

"Trojica vojnika dotrčali su do Sabahudinovog nepomičnog tijela. Jedan od njih, gurajući ga desnom nogom, okrenuo ga je na leđa. Sabahudinove beživotne, kao nebo plave oči bile su širom otvorene, kao da su prkosno gledale krvnike govoreći im: „Eto, sada mi više ništa ne možete. Uzeli ste mi život, ali ne i dostojanstvo i moju dušu bosansku!“

– Dušane, pucaj mu u glavu, „ovjeri ga“! – zapovijedio je najstariji i najkrupniji među vojnicima.

– Zašto? Vidiš da je gotov! – odgovorio je iznenađeno vojnik koji je dobio naređenje.

– Rekao sam da pucaš i ne pitaj više ništa! Tvoje nije da pitaš, nego da izvršavaš naređenja! Neka vide ostali šta će ih snaći ukoliko se usude krenuti njegovim stopama! – odbrusio je „zapovjednik“.

Vojnik je iz futrole za pojasom izvadio crnu „beretu“, repetirao je i u Sabahudinovu glavu ispalio dva metka.

– Vidiš, Duško, junačino moja, da nije teško! Treba ih sve pobiti! Da se ja pitam, to bih odmah napravio! – bio je uporan „zapovjednik“.

Toga dana, on je dobio nadimak Zapovjednik, koji će ga do kraja života pratiti među preživjelim logorašima. Vremenom su, ne zna niko kako, i logorski čuvari prihvatili taj nadimak, koji su oni izgovarali samo u njegovom odsustvu.

Zapovjednik će među zatočenicima ostati upamćen kao zvijer vječito žedna krvi. Na njegovoj duši do tada je bilo sedam-osam „neposlušnih“ logoraša. A slutilo se da je u svojoj zločinačkoj  biografiji „nanizao“ mnogo svojih žrtava, da je njihov spisak bio podugačak.

O Zapovjedniku su logoraši znali jedino da je došao odnekud iz Hrvatske, gdje je, kako se volio naglas hvaliti, ubio na desetine „ustaša“. Nije trpio prigovore podređenih i odmah se nametnuo kao vođa koji sve voli rješavati po kratkom postupku i koji je, bez imalo ustezanja, potezao oružje – bilo njegov omiljeni „škorpion“, bilo „kalašnjikov“, a nije prezao ni od baratanja nožem.

Ožiljak na njegovom desnom obrazu, ali i način na koji je zapovijedao, držao oružje, pucao i sve to hladno podnosio, govorili su da je riječ o iskusnom ratniku sa hrvatskog ratišta. Upravo zbog njegovih tamošnjih zasluga, ali i dotadašnjeg ne malog ratnog „učinka“ u Bosni, zbog njegovih osobina i karaktera, povjereno mu je vođenje logora. Zapovjednik je to činio veoma požrtvovano, beskrupulozno i surovo. Bio je, kako su se od muke znali našaliti logoraši, „kvalitetan“ zločinac po rođenju i zanimanju.

Logori kao da su izmišljeni zbog takvih osoba, ljudi bez emocija, sa zvjerskim nagonima za mučenje i ubijanje.

Jednom ga je Sinan, razgovarajući u potaji nekadašnje fabričke hale, nazvao „strojem za ubijanje“.

Na Zapovjednikovom licu zaista se nisu mogle prepoznati, niti nazrijeti emocije. Bilo kakve, čak ni mržnja. Ni njegovi podređeni nisu znali kad se istinski smije, kad je beskrajno ljut, jer je to veoma vješto krio svojim neiscrpnim cinizmom i naglim promjenama raspoloženja, koje su, nerijetko, završavale kobno po logoraše."

2.

"Imao je Sinan mnogo teških padova u životu, nakon kojih mu je trebalo vremena i vremena ponovo ustati i nastaviti. Iza svakog pada, ostajale su u njegovoj duši teške povrede i duboki ožiljci, koji, činilo mu se, nikada neće zacijeliti. Često bi u samoći svoje sobe, u gradu u kojem je bio omiljen, razmišljao o tome kako se sudbina nemilosrdno poigrava s njim, stavljajući ga na najteža životna iskušenja.

„Dokle, tako?“, znao bi upitati sam sebe. „Ima li insana na ovom dunjaluku koji, kao on, prolaze tako teškim životnim stazama, opasnim klisurama i bespućima i koji su, svako malo, na životnom raskršću iz kojeg valja znati izabrati pravi put?“

Sinan je, iako teško ranjen otrovnim strijelama sudbine, nekako uspijevao izići iz nepreglednog labirinta. Nekada bi se osjećao bespomoćnim i na trenutke bi odlučio odustati od borbe. Ali, kada bi se najmanje nadao, odnekud bi mu, poput slapova njegove omiljene rijeke kada nabuja tokom zime, došla nevjerovatna snaga i volja za hvatanje u koštac sa životnim scilama i haribdama. Proradilo bi u njemu vrelo inata, iz čega je crpio snagu, ali i želju da ponovo gordo krene naprijed.

Sada opet korača po mukama. Pitao se hoće li i sada naći izlaz, hoće li njegov inat opet pobijediti sada kada mu je to u životu najpotrebnije.

Nikada nije jače osjetio inat nego u logoru, jednom od najtežih iskušenja tokom njegove životne odiseje. Kada bi mu se pojavila i najmanja sumnja u duši, prkos bi ovladao njegovim bićem, prkos koji je pobjeđivao i glad i žeđ i strah za život. Prkos bi mu vraćao dostojanstvo u nedostojanstvenom životu u žičanoj ogradi, među četiri logorska zida, među ljudskim zvijerima koje su na sve spremne."