Dok ljubi nišan njena kćerka od godinu i pol, koliko je i ona imala kada joj je ubijen otac, Ilhana Pašalić s ogorčenjem priča o ubicama koji su je rastavili od njenog oca 16. aprila 1993. godine.

"Sramotno je to prvo za državu. Ogorčena sam na presude onih koji su počinili zločin u Ahmićima i starom Vitezu. Pomirenja sa njima nema, ostavili su me bez mog babe, a nikad im ni halalit ni oprostit ne mogu", kazala je Pašalić.

I druge porodice žrtava godinama ponavljaju istu priču. Oprosta nema kao ni zaborava, a istina će uvijek izaći na površinu, kao i voda koja pronađe svoj put i kroz najveću stijenu.

Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja "16. april", sa srebreničkim cvijetom na reveru i danas je govorio o stradanju u Ahmićima koje su počinili pripadnici HVO-a uz pomoć njihovih komšija. "Teška su i bolna sjećanja na 16. april i 23 godine poslije kada obilježavamo genocid u Ahmićima koji je počinjen od HVO-a i naših komšija. Dugo godina apelujemo da nam te komšije pomognu pronaći još 30 naših neidentifikovanih šehida koji se vode kao nestali", izjavio je Kermo.

On je dodao da je do sada za zločin u Ahmićima odgovarao samo Paško Ljubičić, a za 116 žrtava odgovarali su samo Drago Josipović i Miroslav Bravo Cicko.

"Jel moguće da su samo dva čovjeka mogli pobiti 116 osoba, i bebu od tri mjeseca i starca od 82 godine. Naši predmeti svjedoka stoje u ladicama, ali niko ništa ne radi. Svako treba za svoje zločine da odgovara. Ovdje hoće izjednačiti genocid u Ahmićima sa pogibijama civila tokom rata. Procesuiraju Bošnjake kako bi se napravila paralela da je bio zločin s obje strane", dodao je Kermo.

Presude Haškog tribunala sramotne su za Kermu, kao i izlazak na slobodu osuđenih nakon dvije trećine kazne. "Nijedna izrečena kazna ne može nadomjestiti izgubljenu žrtvu, jecaj i progon, a pogotovo gubitak naših najmilijih. Ovo u Haggu je cirkus, a svi znamo šta je bilo u Srebrenici, ali i u Ahmićima. Naše komšije zločince nakon kazne veličaju kao heroje, a niko se u Ahmićima nije izvinio za počinjeni zločin. Ne govore ni ko je počinio zločine, a civili su ginuli", zaključio je Kermo.

Habiba Ramić je tog kobnog dana izgubila muža Zenura, djevera, rođake. – Bilo je kako su oni htjeli, kako su organizovali. Htjeli su da nas nema. To su i napravili. Svakog 16. aprila mi je najtužnije. Svaki 16. april me podsjeti na ta grozna dešavanja – ispričala je Habiba. Naglasila je da su ih htjeli pobiti samo zato što se drugačije zovu. Habiba poručuje da je ostala sama sa dvoje djece. – Djeca su odrasla, ali njega nema – dodala je Habiba.

Amina Ahmić je bila u majčinoj utrobi kada je ubijen njen otac. – 16. aprila 1993. godine nisam bila ni rođena. Majka je bila trudna sa mnom oko mjesec dana. Svake godine posjećujem ovo mjesto i Ahmiće. Uz oca sam izgubila još dvojicu amidža, dedu i amidžića – ispričala je Amina.

Odrasla je bez oca, a kroz suze kaže da "ne zna kako je to imati oca". – Nikoga nisam zvala ocem. Teško je. Teško je kada dođem na ovaj dan ovdje i vidim majku, tetku kao i ostale žene koje su ostale u mojoj porodici – poručila je Amina u čijoj porodici je ubijen gotovo svaki muškarac.

(www. faktor.ba, www.aa.com.tr, www.klix.ba)