Na temeljima tradicije u sretniju budućnost

Kad padne prvi pozlaćeni list na uske, zamršene ulice moga sela, milozvučni zvukovi mevluda opiju svakog ko se zadesi u blizini džamije. Ti zvukovi miluju dušu i srca kako slučajnih prolaznika, tako i musafira već dugi, dugi niz godina. Odavno je to postala tradicija ovdje, ali tek rijetki po pričama nena i deda znaju kako je to nekad bilo.

Na temeljima tradicije u sretniju budućnost

U staroj rezbarenoj bosanskoj sehari čuvalo se svileno, zlatnim nitim tkano djevojačko ruho, baš kao što se stoljećima u našoj Bosni čuva i njeguje bosnjačka tradicija i adet. Čuva se prkosno i srčano, u dubini duše da se ne skrnavi i pohaba.

Na temeljima tradicije u sretniju budućnost

Jedan ljiljan nikao u toj zemlji, nikao u mojoj Bosni. Hrana mu krv naših šehida, a voda suze naših ponosnih majki. Strah zamijenio hrabrost, suze zamijenile osmijeh. Bošnjački ponos ne daje nikome užitak pobjede. U srce usađena vječna tuga, prema sinu nikada preboljena ljubav, tabuti prazni, porazi veliki, broj nikada konačan.