Zalazeći trideset četiri godine u prošlost, u izuzetno detaljnom izlaganju hafiz Mehtić nam kazuje o totalitarnoj državi u kojoj je tajna policija kontrolisala sve aspekate ljudskog života.

Radi se o dokumentu koji o jednom vremenu progovara jasno i pregledno, utemeljeno i bez ideoloških i/ili nacionalnih predrasuda i stereotipa koje o komunističkoj netrpeljivosti prema autoru, njegovoj porodici i prijateljima, daje zaokružen, minuciozan i uvjerljiv prikaz režima u kojem je biti Musliman samo po sebi bilo rizično i opasno, što se nakon nepunih deset godina i potvrdilo kroz bespoštedni rat i pokušaj istrebljenja Muslimana.

…”Trebalo je komuniste Muslimane proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima).  Sve to, ponajviše je bilo je u funkciji pripremanja terena za stradanje Bošnjaka i krvavi rat koji će se za nepunu deceniju kasnije desiti. Velikosrpski hegemonistički projekat bio je sve vidljiviji, a sve učestaliji montirani politički procesi tih godina bili su u funkciji skretanja pažnje javnosti sa stvarnih problema i zastrašivanja svih koji se drznu da bilo šta kažu ili urade protiv sistema. U tom teškom i turbulentnom vremenu često je pominjan takozvani verbalni delikt, propisan članom 133. Krivičnog zakona SFRJ, koji je suspendirao i kažnjavao svako moguće razmišljanje izvan partijskih okvira.” (Sloboda robije, str. 35).

Knjiga se dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa: obrazovanje i porodični život, isljeđivanje i boravak u zatvorskoj ćeliji. Kroz dvije stotine šezdeset stranica dominira neljudskost sa jedne, i stamenitost u istini kao i vjera u Božiji sud, sa druge strane.

Prof.dr. Nusret Isanović navodi u recenziji ove knjige da hfz. Mehtić piše kako govori – spontano, nimalo usiljeno, neposredno i iskreno, bez bilo kakve dodatne stilizacije i estetizacije teksta, često očito vođen produhovljenim ritmovima svoga srca.

“Usudni svjedok jednog izuzetno zamršenog, u sebe nesigurnog i teškog vremena, zahvaćenog moralnim rasapom, neljudskošću i nasmrt duhovno oboljelom, Mehtić kao čovjek vjernik i duhovni učitelj pokušava spojiti dramatiku doživljaja i jasnoću kazivanja kako bi iz sadašnjeg vremenskog odmaka, bolje, kompleksnije, cjelovitije i po mogućnosti objektivnije predstavio ne samo vlastitu sudbinu i sudbinu svoje porodice nego dijelom i sudbinu svoga naroda u vremenu u kojem je bio praćen, proganjan, isljeđivan, suđen i zatvaran”, navodi se u recenziji prof.dr. Isanovića.