Ramazanskom dovom i ajvatovičkom stazom

Jedanaesti dan ramazana. Miris ramazanskih pogača prodire u nosnice na putu do Tabije dok je nestajala kaldrma pod malim nogama kao da je tekla. Uspomene se počeše redati kao najljepši biseri. Ovako sam prošle godine koračala ajvatovičkom stazom. Duga je to staza, pomalo i trnovita ali znate, to vam je kao u životu, što je teži put do vrha, pogled s vrha je ljepši. I ta staza baš kao život, ima početak i kraj. I sve ono između. To je poenta.

Prošle godine, s nanom sam se penjala Ajvatovicom i njeni teški koraci je zamaraju ali još uvijek skuplja snagu za upućivanje osmijeha strancima. Nismo se uspjele popeti do kraja, pa smo odlučile to uraditi iduće godine. Međutim, ponekad smrt dođe negdje u našu blizinu da nas podsjeti koliko smo mali i nemoćni, i kako su svi naši planovi ustvari samo to – planovi. Ništa više. Te me tako napusti, i umjesto na ajvatovičku otišla je na onu dužu, vječnu stazu s koje povratka nema. Krajevi su takvi. Ostane samo blijeda slika kako sjedi usmjerena pogleda na mahalsku džamiju, podiže bijele ruke i dovi, vjerovatno za nas sviju, a najmanje za sebe. Ipak, kao i ajvatovička staza bez onih koji su odustali, nastavlja se, tako i ova životna bez onih koji su nas napustili.

Ramazan je, u mom životu mnogo više od mjeseca i mnogo više od posta. Napaja srce poput kiše zemlju. Sve ima svoju posebnu vrijednost, čak i koraci betonskim mozaikom do džamije, osmijesi koji odzvanjaju ulicama do sehura... I ponekad, većina nas, zaželi želju na zvijezdu padalicu. I na kovanicu u fontani. I na dugme ođačara. Očekuješ da se ostvari kad zaželiš. Ali šapnut ću ti samo jedan siguran način. Zove se dova. A ramazanska je nešto posebno.

Znaš, mali prijatelju, kada podigneš ruke i tiho šaputaš, On zna šta ćeš mu reći, ali ipak sluša. To ne bi radili naši prijatelji dok tražimo fontanu, čekamo zvijezdu, zar ne? I znaš, nikada te male ručice ne vrati prazne. I kad ti se ne čini da je tako, tako je. Jer Allah ti uzme kap, a onda da okean. I ponekad ćeš misliti da se tvoja ne prima, ali onda kao što su nam govorili dok smo bili mali kada ne možemo spavati da „brojimo ovce", ti počni brojati blagoslove Njegove. Znam, trajati će to dugo. Ali nemoj biti pohlepan. Šapnula sam ti ovaj način, ali ne smiješ doviti samo za sebe, moraš i za one koji su zalutali u ovom okrutnom svijetu kao psi lutalice. Jer ako se ti, mali prijatelju, ne sjetiš ih, ko će?

Desilo mi se mnogo puta da mi ona dova pred akšamski ezan i obasjavanje mahale kandiljima pretvori svaki grč u osmijeh teži od svog olova svijeta. Zar to nije suština naše staze zvane život? Ta staza nam nekad zadaje mnogo veće rane od onih što su u toku igre obilježila naša koljena. I kada i onom ajvatovičkom se penješ, stigneš do vrha i onda si ispunjen, sretan. A kako je tek kada stigneš do cilja životne? A na toj stazi nema čekanja. Niti odgađanja. Vrijeme brzo prolazi. Evo, dvanaesti dan ramazana.

Merima Durić