„Ajvaz-dedina dova"
U sutonu jednog vremena, jedne iscrpljenosti, jedne iznemoglosti, u sutonu jednog iščezlog trenutka, u sutonu jednog oživljenja, pobijedi iman stijenu. On pobijedi nakon dugotrajne borbe onaj kamen, pobijedi najvećim riječima, Njegovim riječima, omekša kamen. Omekša i proplaka.
Suzama koje potekoše ispra nečistoće podlosti, nevjerovanja. Tok ovih suza, tok ove vode je bio put ka Istini, dokaz koji stoji kao spomenik kao prkos zulumu, kao prkos onima koji su izdali njeno vrijeme, vrijeme Istine.
Najteži koraci su odzvanjali ovim mjestom, najveće molitve izgovorene, najveća predanost razbila muku. A sve je izgledalo nedostižno, ali samo jedan čovjek je u buri preloma Istine i propasti, ugledao svjetlo vjere koje je vodilo ka obali spasa. Vodilo ga je ka Najvećem. Vodilo ga je ka duhu suštine prolaznosti koja je završavala sa vječnošću, a o tome se šutjelo. Izlaz u tom nije bio prvi izbor.
San je došao, kao snoviđenje, u jednom treptaju oka odvede na počinak slabost, a buđenjem iz sna, dođe snaga kao nagrada. Ona najveća, ona istrajna, ona postojana, ona neprocjenjiva...
Riječi Najveće, srce najiskrenije postade izvor slapova vjere i nadahnuća kao simbol sjećanja i kao dokaz vječne slave Svemogućeg.
A Istina je dolazila... Dolazila je svakim novim rađanjem sunca, svakim novim cvrkutom ptice, svakim novim procvjetalim cvijetom, dolazila je okupana jutarnjom rosom, dolazila je 40 jutara, 40 jutara se prizivala sa čistih usana okupanih najvećim riječima. Dolazila je svakim dedinim upiranjem očiju u nebo i podignutih izboranih ruku u visine, slijevala se u jednu tradiciju, u jedno postojanje.
Ali ostali nisu shvatili tišinu, sve im je bilo glasno. Nisu shvatili suštinu, mada je sve bilo tu prisutno, u najdubljem ponoru i u najiskrenijoj duši bez nemira. Jedan čovjek je imao ništa, a dao sve. Ustvari, svi su činili taj paradoks, jer su imali, ali nisu znali. Nisu znali da je ta voda bila dubina vjere štićene kamenom molitve i pokajanja. Ali danas se govori o tome, danas koraci odzvanjaju koritom, danas je naš hod veličanje onoga što je Njegov dokaz.
Ajvatovice, govori! Pričaj svoju priču, reci neznalicama ko si, šta si? Zapali plamen od kojeg se prže dileme, neka se nadaleko vidi dim tvog postojanja. Preduhitri govore mržnje, rodi se svaki put sa svakom novom izgovorenom molitvom. Budi izvor nove snage, budi tajna onima koji ne znaju, budi Istina onima koji drže još odvojene stijene svakim padanjem na sedždu. Milost Njegova neka biva konopac za koji se čuvamo, konopac koji je bio spušten i onog četrdesetog jutra, jutra spasa i spoznaje.
I što jednom biva neka ostane i danas, i ono što danas biva neka živi sutra. Neka se viju zastave postojanja, neka se postojanje održi tišinom iskrene molitve, koja se najglasnije čuje i neka taj zvuk bude jedina ispravna melodija suštine življenja.
Amina Krkić