Izvor njen je u tradiciji dobrih Bošnjana koji je vjerno, životom i obrazom čuvaju i ne daju nizašta. To je naše, kao najveće blago čuvano, da ne izumre i živi. Trajat će za one koji dolaze i treba im putokaz. Da li bih znala ko sam i šta sam bez nje ili bih bila izgubljena u nijemom bespuću i ništavilu? Ponizno spustih čelo, visoko podigoh ruke, zagrabih i ja čiste vode da dušu presahlu napojim i dođem sebi. Svaka ćelija mog tijela oživi, svaki se damar pokrenu, oči progledaše, a razum prihvati. Poveza me i približi svemu onom što je istinski vrijedno i lijepo. Postadoh ono što je bilo i što je sad, sve u jednom.
Znam ... samo tako ću sačuvati svoju budućnost. Samo tako me može biti, bez nje sam niko i ništa. Sad spoznajem da sam neizmjerno bogata i posebna po onome čemu jedino istinski pripadam. Izvor gdje potiče moje biće, čisto od tuđih nameta. Pečat moje duhovnosti, pripadnosti. Zar nas i Onaj što sve stvara time ne duži, identitet svojom tradicijom i vjerom da gradimo? Onaj ko se postidio milozvučnog ezana, katova naninih dimija i šarenih joj keranih šamija nije daleko dogurao. Jer svaka smo šara na bosanskom ćilimu, krvavom rukom utkana i srmali bošča za miraz mladoženji spremna, mirisom bijelih ljiljana namirisana. Pečena kahva u findžanu na bajramskoj sofri uz halvu poslužena. I bobak tespiha u rukama dobrih starih Bošnjana. Hladna voda u đugumu za abdest mladiću što ga iz sna na rani sabah avaz prenu. I munara prkosna, vitka i bajrakom zelenim nagizdana. I kaldrma pod drvenom nanulom alčaka što žuri kući prije akšama. Svaki smo kamen u kulama i zidinama bosanskim sazidan. Da svjedočimo o postojanju nas i onih prije nas što bijahu i povežemo budućnost sa svojom prošlošću.
Korito čiste vode je zemlja bosanska, krvlju šehidskom natopljena. Svaki pedalj te napaćene zemlje što iznova rađa svoje kćeri i sinove, na čistom izvoru je napojen. Nad granicama njenim bdiju vojnici i svaki je čuva na svoj način. Bijela brada pod čistom ahmedijom tražeći milost za nejaku djecu da na svoje noge stanu i ničiji robovi sem Božiji ne budu. Svakim svojim korakom čuva je i onaj što hud po svijetu traži nauku i da bira ponovo bi tako, za drugo ne zna. Majčina suza radosnica dok stoji na pragu djedovine i dočekuje ili prati. Osmijeh jetima što gleda u beskraj rosom okupanih, bijelih nišana. Štite i čuvaju, nas i sve naše, od zaborava. Svakome svačije, svoje ne damo nikome. Samo tako će nas biti.
Tiha voda teče i polahko nosi sve pred sobom. Nekome je ona život, dova uslišena, a dušmanima trn u oku i muka najveća. Podiže ruke rob Božiji, nebo se otvori i milost poteče, kap po kap, žedne rahmeta napoji. Ujedini ljude u dobrome.
Voda, čista od tuđeg, svoja i ničija, sa čistog izvora potekla, koritom svojim ušću ide, ka jedinoj vječnosti žuri ...
Amila Švraka
Mješovita srednja škola Travnik