Prvonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru "514. Dana Ajvatovice"

27 Juni 2024

Tradicija, identitet, domovina

 

Potekla je čista voda, sa izvora ka svome ušću krenula. Polahko i sigurno, gorda, prkosna, pronašla je svoj pravi put samo rijetkima znan. Bistra ili mutna, kako ko želi da je vidi. U očima svojim zna šta je. Sunce i Mjesec ogledali se u njoj, odlazili i ponovo se vraćali. Ona je ostala ista. Oni što su je pokušavali ukrotiti ili odvesti na drugu stranu kako je njima pravo, sami sebi svilen gajtan oko vrata bili. Opstala je, nepokolebljiva i stamena, od pravednih i iskrenih voljena.

 

Izvor njen je u tradiciji dobrih Bošnjana koji je vjerno, životom i obrazom čuvaju i ne daju nizašta. To je naše, kao najveće blago čuvano, da ne izumre i živi. Trajat će za one koji dolaze i treba im putokaz. Da li bih znala ko sam i šta sam bez nje ili bih bila izgubljena u nijemom bespuću i ništavilu? Ponizno spustih čelo, visoko podigoh ruke, zagrabih i ja čiste vode da dušu presahlu napojim i dođem sebi. Svaka ćelija mog tijela oživi, svaki se damar pokrenu, oči progledaše, a razum prihvati. Poveza me i približi svemu onom što je istinski vrijedno i lijepo. Postadoh ono što je bilo i što je sad, sve u jednom.

Znam ... samo tako ću sačuvati svoju budućnost. Samo tako me može biti, bez nje sam niko i ništa. Sad spoznajem da sam neizmjerno bogata i posebna po onome čemu jedino istinski pripadam. Izvor gdje potiče moje biće, čisto od tuđih nameta. Pečat moje duhovnosti, pripadnosti. Zar nas i Onaj što sve stvara time ne duži, identitet svojom tradicijom i vjerom da gradimo? Onaj ko se postidio milozvučnog ezana, katova naninih dimija i šarenih joj keranih šamija nije daleko dogurao. Jer svaka smo šara na bosanskom ćilimu, krvavom rukom utkana i srmali bošča za miraz mladoženji spremna, mirisom bijelih ljiljana namirisana. Pečena kahva u findžanu na bajramskoj sofri uz halvu poslužena. I bobak tespiha u rukama dobrih starih Bošnjana. Hladna voda u đugumu za abdest mladiću što ga iz sna na rani sabah avaz prenu. I munara prkosna, vitka i bajrakom zelenim nagizdana. I kaldrma pod drvenom nanulom alčaka što žuri kući prije akšama. Svaki smo kamen u kulama i zidinama bosanskim sazidan. Da svjedočimo o postojanju nas i onih prije nas što bijahu i povežemo budućnost sa svojom prošlošću.

Korito čiste vode je zemlja bosanska, krvlju šehidskom natopljena. Svaki pedalj te napaćene zemlje što iznova rađa svoje kćeri i sinove, na čistom izvoru je napojen. Nad granicama njenim bdiju vojnici i svaki je čuva na svoj način. Bijela brada pod čistom ahmedijom tražeći milost za nejaku djecu da na svoje noge stanu i ničiji robovi sem Božiji ne budu. Svakim svojim korakom čuva je i onaj što hud po svijetu traži nauku i da bira ponovo bi tako, za drugo ne zna. Majčina suza radosnica dok stoji na pragu djedovine i dočekuje ili prati. Osmijeh jetima što gleda u beskraj rosom okupanih, bijelih nišana. Štite i čuvaju, nas i sve naše, od zaborava. Svakome svačije, svoje ne damo nikome. Samo tako će nas biti.

Tiha voda teče i polahko nosi sve pred sobom. Nekome je ona život, dova uslišena, a dušmanima trn u oku i muka najveća. Podiže ruke rob Božiji, nebo se otvori i milost poteče, kap po kap, žedne rahmeta napoji. Ujedini ljude u dobrome.

Voda, čista od tuđeg, svoja i ničija, sa čistog izvora potekla, koritom svojim ušću ide, ka jedinoj vječnosti žuri ...

 

Amila Švraka

Mješovita srednja škola Travnik

Čitano 693 puta