Nad rijekom, obraslo zelenilo skrivalo je tajne koje je vrijeme prisvajalo prolaznom, sebičnom, sebi. Korakom tihim i nečujnim, jedna za drugom, godine su nijemo prolazile. Kuda li, kamo? Kojem domu i kojem rodu? Kućni prag porobljen zbog nemara, slutio je ono čega smo odavno trebali biti svjesni. Ono što zaboravu damo, ono nas se sigurno sjećati neće. Stari mudrac sa travničkih visina tumačio je godine i godine postojanja jednog grada i njegovog naroda.

 

Utvrđen od vječnih sila, svjedočio je svakom koraku koji je došao, pošao ili ipak srčano ostao. A ljudski su koraci teški i bojažljivi. Iz nesalomljivog bedema, nepresušne rijeke i neosporive historije Bošnjaštva, istina je potisnula tan-tanani vez, pisan životonosnom krvlju po bijeloj hartiji...

 

„Pogledah oko sebe. Slobodan sam. Ovo tu je moj dom. Moj narod me ne zaboravlja i miluje mi dušu dovama dok olujna kiša sapire sve što saprati može niz moju Šumeću. Poziv za namaz odjekivao je cijelim travničkim prostranstvom. Da sam bar kap kiše pa da se prošunjam ulicom gdje nekada davno ostah, dušom i srcem. Znate, dom je ono što nas u zaboravu ne zaboravi i u beznađu nađe. To je osjećaj u duši koji počinje da živi onda kada smo nigdje i ničiji. Postoji ta neka borba na skrivenom mjestu životarenja, nadomak kapije srca, gdje vlada vječita borba i otimanje. Kapi kiše ne mogu saprati iz sjećanja ono što je moj narod dao da bi danas živio slobodno i da bi neosporivo imao svoju nezavisnu domovinu. Iako, sve više me strah koliko danas lahko predajemo zaboravu krvavu historiju grada Travnika i države Bosne i Hercegovine.

 

Mojom krvlju i krvlju mnogih boraca, pisane su granice koje danas pokušavaju izbrisati mutnom vodom. Naša domovina je rodna zemlja iz koje bijeli ljiljani iznova i iznova cvjetaju, prkosniji nego ikada prije. Duh prošlosti im nikada neće dati da posustanu pred mutnim vodama satkanim od vlastitih uvjerenja i zabluda. Dok otiču mutne vode, sjeme ljiljana proklijat će na krvavim granicima, braneći ih svojim identitetom. Ne cvjetaju ljiljani svugdje po svijetu niti ih umiva svačija jutarnja rosa. Ne mirišu po svačijim poljima niti ih hrane svačije olujne kiše. Ne jačaju im stablo tuđi vjetrovi no vjetrovi svetog doma što s planine tako snažni dolaze. Naša domovina iznjedrila je neprikosnovenu tradiciju i nepokolebljiv identitet svome narodu. 

 

Tradicijom, narod ne zaboravlja identitet, a identitetom domovina biva čvrst bedem i hrabra vojska koja se ne boji niti bitke niti zaborava. Takva upravlja imperijom vremena i bori se do jedine opcije – opstanka zauvijek! Tradicijom njegujemo duhovno bogatstvo koje će nas uvijek uvrstiti među one kojima pripadamo.

 

Moja krv potekla je za travničku čaršiju, za bistri izvor Ugar vode, hladne vjetrove Vlašić planine i sve čemu sam bio doživotno vjeran. Majčin topli zagrljaj, vruća sofra koja me čekala odakle god bih se vraćao i umilni zvuk sevdalinke formirali su mene kao čovjeka, nedopuštajući mi da budem ono što niko od mog naroda nije. Tradicija mog naroda je topla riječ, otvoren karakter i nepokolebljiv duh koji će uvijek naći razlog za smijeh. Identitet nas formira u ljude koji ne posustaju. Njime štitimo i potvrđujemo jezik kojim govorimo, vjeru kojoj pripadamo i dušu kojom volimo i poštujemo. Ove tri stvari formiraju srž vjerovanja od koje zavisi opstanak. Čovjek bez domovine nema gdje da živi, bez tradicije nema od čega da živi, a bez identiteta ni ne živi. Čemu čovjek onda da se nada? Kada posljednji dah dadoh vlašićkom svježem zraku, kada se posljednja suza zaledi na licu i kada krik više nije jedan nego nas na stotine zaboliše žive rane, te davne zime, spasili smo dom. Zaspati zauvijek, sretan. Biti zauvijek, spokojan. Mrtav, a tako živ. Voljeti toprak, buditi se i snivati u majčinim dovama i očevim uzdasima pred sabahe i akšame. Sanjati, zajedno sa bratom i amidžom... Dozivati i kazivati, da se pamti, da u mojim sanjanjima, moja najdraža bogda sna bijaše domovina.“

 

Akšamski ezani milovali su rijeku, planinu, čaršiju i dušu. Čaršija se ispraznila a hladni zrak spuštao se sa Vlašića. Nigdje nikoga. Nabujala rijeka drhtala je od valova i nosila je trenutne boli prolaznom danas. Grane zelenog drveća, skoro pa su dodirivale korito rijeke. Ali, one koje tajne zanimaju, nijedna obraslina neće spriječiti u njihovoj nakani da ih otkriju. Također, istine ostaju. Vrijeme im ne može ništa, ma koliko god njime upravljao ubrzani polusvijet. Zaborav je strašan neprijatelj, ljudima i vremenu. Ne bole rijeke krvi koje su crtale život domovine ali bole prazne duše koje zaboravljaju tradiciju, domovinu i identitet. Amanet smrti bijaše težak za naša nemarna življenja. Ako jedan ljiljan uvehne, i drugi će. Ako drugi, i treći će zasigurno. Ako treći, i svi ostali će. Tako ljiljana više biti neće. Zašto da vlastitim rukama mutimo vode kojima danas silno žele da umanje dušu voljenoga doma. Naivno, kao nekada. Svojim ću rukama grliti datu slobodu, osjećati neopisive boli umiranja da bi se živjeti moglo i vječno ću desnu ruku oslanjati na stranu srca, napominjući da je tu mjesto za domovinu, tradiciju i identitet. Ravno, uz srce!

 

Nejra Kajmak

Mješovita srednja škola "Gimnazija" Travnik