Obostrana predaja i preplitanje sudbina na stazi života da bi u svijetu što boluje od raka, opstala i ti, a i ja s tobom. Ja toliko tvoja, ti toliko moja, ali i tuđa, zemljo od hiljadu sunčanih ljeta. Naslonih ti glavu na njedra, da čujem srce što vječno kuca, a ti mi ko rođena mati natopi dušu iz očiju rosom, da duša čežnjom procvili i da iz nje vječno ljiljani rastu. Zatitra srce, i tvoje i moje, da usklade ritam i kucaju melodijom tvoje svete pjesme. Otkad jesam, s tobom jesam. Prosipajući tintnu po bijelom papiru i mogućem ništavilu, objelodanjujem istine o isklesanoj ljubavi, o tome ko sam ja i ko si, zauvijek, meni ti…
Bosonoga i čista pođoh po zelenim beskrajima tvog imanja dok tako mladu, saplitaše me jedino crvene dimije što vukoše se po podu za mnom. Ubrzani korak i učestali uzdah slobode pratili su moje staze svake sekunde. Nisi ti nimalo obična, da prođem a da ne vidim i ne čujem, da živim a da ne volim i ne osjetim. Dok žuti ljiljani na planinama prkose suncu i njegovoj prodornoj moći, dok rasuti stećci prkose misterijama svih vremena, ja prkosim samoj sebi i svim stegama života za koje znam da će me spremno čekati negdje u budućnosti kad zaživim sreću i mir. Opojni mirisi ljiljana natjeraše me da razmislim kako da ostanem dok sve oko mene izgara i mre, zbog nekoga ili nečega. U beznađu, kao i uvijek, moja prva utjeha bijaše ti. Ti koja nisi prestala kad sve oko tebe je htjelo da prestaneš. Da sagoriš, presušiš, padneš, zaplačeš, umreš i odeš kao da nikada nisi ni bila. Al’ niko te ne poznaje do srži i niko ne zna da i tragovi gdje si pala pa ustala postaju vječnosti drage onima koji su kao ti, a mrzit će ih oni što prahom i pepelom želiše zamjeniti vječnosti. Ti si Neretva što spremno u svoje zeleno naručje primi rasute komade Starog mosta, znajući da će on poslije toga biti ljepši i bolji, za one što ga vole. Ti si Drina što svojim sinovima zatvori oči da ne vide svjetsko zlo i primi ih u zagrljaj da se smire. Ti si i Una, čista i lijepa. Mehlem za oči, flaster za srce i bijeg od stvarnosti. Zastava, čista i bijela, uzdignuta na uzvišenju oko kog se krvlju pišu stranice života ili smrti. I to si ti. Ali, to želim biti i ja. Da ostanem nepromijenjena dok oko mene vlada neki čudan, meni stran sistem, kojem jedini cilj jeste baš da promijeni mene i tebe u meni. Ali ti, za vijeke i vijekova, osta ista. Mome srcu nezamjenjiva i najdraža. Moja Bosna …
Ona mora biti doživljaj, nikako događaj. Ne možeš je gledati izdaleka jer ćeš pomisliti da u njoj neke stvari nisu moguće, a jesu. Moraš doći i srcem prihvatiti ono što će ti ona dati. Osjetit ćeš miris kahve dok tišinu nadmašuju stihovi sevdalinke i cvrkut ptica u bašti punoj ruža. Dobit ćeš osmijeh od starice čije će ruke preći preko tvog lica i obavezno te napomenuti da čuvaš mladost, čednost i ljepotu. Vrhovi njene mahrame dodirnut će tvoje ruke i promijenit će sve definicije i načela koja si već imao o nježnosti. Tako ćeš bez nekog napora osjetiti šta znače riječi merak i rahatluk. Jer ovdje su, u Bosni, osmijeh i blaga riječ tradicija nad svim tradicijama. Također, biti svoj i drugačiji ovdje će biti prihvaćeno tako da ćeš se na malo čudniji način osjećat kao kod kuće. I ako ikada odeš, zauvijek će ove bliske daljine da se prožimaju tvojim postojanjem. A ja… Ja ću proći ostavljajući tragove samo u tebi. Kako sam ja o tebi pisala i snivala tako ti mene ovjekovječuješ kao nekog svog. Ostaću uklesana, k’o asker u stećku, kao neko ko perom smiruje tvoje nemire, spominje tvoje ljepote i živi tvoje tradicije. Živeći tvoje tradicije izgradila sam identitet o kome sam sanjala. Nečujno spoticanje o tvoje osobine pripisa ih kao moje vlastite. Jer u životu, zaista, sve što želim jeste da budem kao ti. Da svojom blagošću umirujem srca onih koji me vole, da im pružim i više nego se nadaju. Onima koji su sa druge strane obale prekriveni sivim oblacima ništa neću dati, koliko god se oni trudili da to uzmu. Samo će, u času njihovog poraza, na trenutak vidjeti hrabrost, snagu i prkos. I zauvijek će ostat zavidni, baš na tome. Bit ću sevdalinka koja će svijetom o ljubavi da priča. Bit ću i osmijeh. Pored svega, paralelno, sistem ću prezirati. Kako odrastam shvatam da nije samo tvoj neprijatelj, nego i moj. Nećemo ga prisvajati. Sramit ćemo ga se… A ja ću svoj identitet Bošnjački s ponosom kroz život da nosim. Štit vojnika koji ga brani od zloćudne smrti, to će on biti meni. Vječni superlativ mog života uklesan odmah pored mog imena. Do časa smrti!
Proći će dani, godine i sati. I daleka kad budem, nećeš biti bez mene jer ja se uvijek vratim svom početku. A ti si moj početak. Ti ćeš zauvijek ostati. I bit ćeš vremenom ljepša, jer vrijeme uvijek radi za tebe. Ono tvoje bolne prošlosti pretvara u stvari zbog kojih ljudi dolaze da ti se dive. Ti si šapat na sred Balkana što odzvanja svijetom. A ja ću se ponovo vratiti svome miru i tvojoj tradiciji… “Sevdalinka u daljini pjeva, srce moje u ašikluk tjera, još kad dragi pod pendžere dođe, nigdje sanka do bijeloga dana.”- šapuće nanin stari radio. Dok slušam dobro poznate stihove koji mi crtaju osmijeh na licu, u bašti, čekam nanu. Iz kuće dolazi miris kahve koju nana sprema. Ovdje ću ostati jer zaista, osjećam dušom, potvrđujem srcem da nigdje tako k’o u Bosni nema.
Nejra Kajmak