Prvonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 511. Dana Ajvatovice

29 Juni 2021

Na temeljima tradicije u sretniju budućnost

Kad padne prvi pozlaćeni list na uske, zamršene ulice moga sela, milozvučni zvukovi mevluda opiju svakog ko se zadesi u blizini džamije. Ti zvukovi miluju dušu i srca kako slučajnih prolaznika, tako i musafira već dugi, dugi niz godina. Odavno je to postala tradicija ovdje, ali tek rijetki po pričama nena i deda znaju kako je to nekad bilo.

Ne bih da "kudim" današnje doba, ali bih voljela da se bar taj jedan dan vratimo nekoliko decenija u nazad i proživljavamo ga na stari, tradicionalan način. Sjećam da mi je rahmetli majka, babina mama, jedno vrelo, julsko popodne uz kahvu ispričala priču o tradiciji mevluda. Dan ranije žene su friško ispeglane zavjese i miljee stavljale po kristalno čistim prozorima i drvenim vitrinama. Ćilime su mele po ko zna koji put, iako su svaki trun žurno sklanjale prije nego se uspije uvući među niti šarene vune. Poslije podne se sa mirisom svježine i čistoće počnu miješati i mirisi ukusne hrane i kolača. Uz sofru i šporet provodile su vrijeme sve do kasne večeri. Tek kad bi svaka tepsija bureka, baklave i hurmašica bila pečena i svaka sarma uredno savijena zagasile bi vatru, jer počeci rane jeseni još uvijek donose tople, povremeno sunčane dane, pa je pucketanje vatre u šporetu po cijeli dan bivalo suvišno.

 

Upitala sam majku je li to bio napokon kraj tog dugog, napornog dana, ali ona se samo osmijehnula i nastavila. Kaže da je to tek dio posla, valja sad okupati djecu poslije dana igranja na prašnjavim sokacima, kćerkama uredno splesti pletenice, a sinovima namjestit krevete i ušuškati ih u zagrljaje toplih deka. Tek kad je bila sigurna da su svi siti i zadovoljni legli, ona bi se okupala i svoju dugu, gustu kosu uplela u dvije pletenice, gdje se svakoj dlaci znalo mjesto i niti jedna ne bi stršila mimo njih. U sitne sate večeri bi spuštala glavu na jastuk i samo što uroni u san oštri zvukovi sata bi je natjerali na ponovni ustanak i početak dana za koji se svaka žena u mahali pripremala danima.

 

Sa prvim zrakama sunca na vrata bi pokucali i prvi gosti. To su uglavnom bile tetke ili strine koje dođu iz dalekih sela pripomoći majci oko završnih priprema. Prije posla prvo se skupe oko sofre i popiju kahvu, crnu i jaku jer valja cijeli dan provesti na nogama služeći musafire i sa pogledom pratit sve što se dešava i sve držati u najboljem redu. Na ulicama se počinju pojavljivati trgovci koji tezge pune šarenih igračaka, odjeće i stvari koje ne bi mogli ni pomisliti da bi se mogle tu naći redaju uz rubove popucalog asfalta. Do podne se svaka kuća i avlija ispuni ljudima, smijeh i zvonki glasovi odzvanjaju selom. Pred podne u džamiji tek rijetki uspiju naći mjesto da sjednu, pa onda počinju grabiti mjesta na postekijama i ćilimima oko džamije izloženi vrelim zrakama septembarskog sunca na milost. Stihovi mevluda nikog ne bi ostavljali ravnodušnim. Neke žene su iz dimija vadile rupčiće i brisale suze iz uglova očiju, jer tekst i harmonični glasovi imama svakog duboko ganu. Poslije podne po izlasku iz džamije bi svaka žena poslegla rukom u torbicu i vadila novčanik. Znale su da je gotovo nemoguće proći pored tezgi, a ne kupiti ništa novo što bi krasilo trošne kuće ili gizdavu odjeću. Za ručak se uvijek nalazilo izobilje hrane za domaćine, musafire i ljude koji su se tu zadesili, jer domaćicama Slimena bilo je suludo da se iko vrati kući, a da nije potpuno sit. Druženje uz ručkove i kahve trajalo je sve do akšama, tad se ljudi počnu razilazit i počinje ponovno čiščenje i rastribljivanje kuća, samo ovaj put ne hitro i uzbuđeno kao dan prije jer znaju da se sad opet život vraća na staro i monotono.

Na kraju pripovijedanja majka je uzdahnula i rekla: ,,Eh, moje dijete. Kad bi sad ljudi živjeli i družili se kao nekad, kad bi unijeli makar dašak naše tradicije u današnji život, kol'ko bi bilo ljepše svima živit na dunjaluku. Znam ja da se ti mevludi i sad održavaju, al' nema više onog uzbuđenja i dragosti. Nema emocija k'o nekad, nema druženja k'o nekad, narod nije k'o nekad... Ako je sad tako, kakav li nas vakat kasnije čeka?". Kad je završila, dosta vremena sam razmišljala o njenim riječima i svaki put se vraćala pitanje ,,Kakav nas vakat kasnije čeka?"

 

Nedžla Kargić

Čitano 243 puta