Postoje neki mirisi koji na neobjašnjiv način bude posebne emocije. Takav je bio i miris nanine avlije, mješavine raznobojnog cvijeća i tek pečene halve bez kojeg nije bilo moguće započeti bajramsko jutro.Poznata je ona, moja nana, i po svom užurbanom hodu prema kapiji svaki put kada bi ugledala naša lica. Toliko se veselila našim dolascima da je tek u pokretu, šamijom vješto skrivala sijede vlasi kose. A kako je ta dobra duša napustila ovaj svijet tek nekoliko dana nakon mog osamnaestog rođendana, bila sam svjesna da nadolazeći Bajram neće sličiti nijednom dosadašnjem. Tako i bi. Mlada djevojka koja bijaše uvjerena da je u potpunosti spoznala sebe, po prvi put od svoje rođendanske odluke osjeti neobjašnjivu prazninu. Nanina trošna, sada već napuštena kuća, uvijek je odisala bošnjačkom tradicijom. Od jela do odijela, u njoj je sve bilo u duhu stare Bosne. Tek tada shvatih da mi je povremeni bijeg iz savremenog svijeta u taj maleni bošnjački sobičak pružao sigurnost i duševno zadovoljstvo. Miris osušenog bijelog kreča sa zidova te malene sobice ovaj Bajram je preovladavao. Nekoć je to bio miris nanine halve od pekmeza i svježe ubranih jorgovana. Trenutna bjelina i hladnoća ovog prizora su se prožimale mojim tijelom i tjerale me na spoznaju da sam ovaj Bajram prazna poput nanine sobe. Taj osjećaj praznine me je natjerao da se zapitam ko sam i šta je ono što čini moju ličnost. Mislima sam pobjegla na dan svog osamnaestog rođendana i prisjetila se velike odluke koju sam donijela - čuvati i njegovati svoj identitet. A kada me misli ponovo vrate na prizor ove sobe, shvatim koliko je miris halve bio dijelom mene i tog identiteta. Bez samo malog djelića tradicije gubi se veliki dio moje nutrine. I u tom momentu sam zatvorila vrata sobe, a time otvorila vrata svoje svjesnosti o važnosti tradicije. Jer koliko uopšte postojim ako nisam svjesna odakle sam postala? 

Ono čega sam svjesna je gdje sam sada trenutno, i da to mjesto ponosno nazivam svojom domovinom. Od Bajrama je već prošlo nekoliko mjeseci, a i tad k’o i sad mi je domovina bila ista država. Sjedim na prozoru i pažljivo posmatram kapljice kako se slijevaju niz već kišom zamućeno staklo. Čudno je to kako se veliki ljubitelj kiše poput mene baš i nije obradovao ovoj današnjoj. Redovna ceremonija povodom Dana državnosti danas neće biti održana. Rođendansko je jutro, a kiša je spriječila javni spomen na moju domovinu. Zar ne zaslužuje ona, prkosna moja Bosna, da se barem na jedan dan glasno govori o njenoj postojanosti? Postavljajući sebi ovo pitanje na koje već jasno znam odgovor, zagledah se u jednu kapljicu, i prateći njenu putanju ka dnu prozora prisjetih se prošlogodišnje proslave ovog datuma. Emotivne recitacije, patriotske pjesme i ilahije podsjetile su sve prisutne na posebnost i jedinstvenost Bosne i Hercegovine. A danas, danas me ovaj prizor podsjeća na ono što mi fali. Bistre kapljice su polahko razbistrile moj um i dovele me do zaključka da bez domovine ne mogu biti ono sto jesam. Domovina će postojati i bez mene, ali ja bez domovine - nisam ja.

Shvativši da su tradicija i domovina dijelom moje ličnosti, odluka o čuvanju identiteta dobila je jednu sasvim novu dimenziju. Čudno je i pomisliti da njegovanjem drugih, zapravo njegujem sebe. Prisjećanjem na historiju, adete i porijeklo postajem svjesnija onoga što jesam. Misli mi prekinuše majčine riječi: “Hajde, kćeri, da ispijemo po jednu bosansku.” Miris bosanske kahve unese smiraj u moje umorno srce, pa sa osmijehom krenuh prema dnevnoj sobi. Možda mi tradicija ispijanja kahve bude samo još jedan podsjetnik na to ko sam i gdje pripadam.

Esma Sjerotanović

Elči Ibrahim-pašuna medresa u Travniku