RAMAZANSKOM DOVOM I AJVATOVIČKOM STAZOM

Zakoračih jednom stazom. Stazom ispisanom u sotine stihova, zemljom utapanom hiljadama koraka, stijenom namirisanom glasom dove i žuborli hladnom vodom. Negdje tu, na komadu dunjalučke zemlje, ispruženih ruku, kao malo dijete stojim. Misli mi idu u mnoge krajeve, hrle, žure, pune želja. Gutam riječi, ne želim da svako čuje. U duši odzvanja ta harmonija i sklad. Ruke podignute prema nebu, čisti dječiji dlanovi uputiše dovu. Sa usana dopiru tihe i iskrene riječi. Kako li je divna čedna zemlja koja biva svjedok tebe Ajvaz dedo, tvojih suza koje ona proguta, tvoje sedžde koju je ona čuvala. Kako li bješe srce insana koji riječju razdvoji jaku stijenu.

Sve bih volio da znam, ali nije srce toliko jako i spremno. Ko li će uzeti pouku iz priče starom stotinama ljeta? Ruhom zemaljskim ogrnite ljudski vid, tim prostranstvom kojim hodimo. Ajvatovičkom dolinom uputite hiljade muslimana, nek se čuju stope muslimana. Nek moje ruke koje hrle prema nebu sa ramazanskom dovom isklesaju stotine dobara u srcu. Nek' mi svaki uzdah bude divljenje i ćuđenje insanu, Ajvaz dedi. Nek' mi misli uvijek rone tom ajvatovičkom vodom. Kao u stihu koji kaže „sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš". Kao sićušna kapljica u tom prostranom moru koja dovi. Gdje ću pronaći smiraj?

Glas ramazanske dove odjekuje, ona hrli prema nebu, uvijena u mnoštvo želja, pogleda na svijet. Ajvatovičkom stazom ostaju one stare priče. Svaka ukrašena naninim dimijama i mirisom šamija. Njihovi uzdasi, znoj svjedoče o jednom velikom čovjeku. Pričaju priču na svoj način, žure da ispruže ruke i izgube se u dovi. Tom prostranom dolinom zvuk ezana dopire do svačijeg srca.

Hladnom žuborli vodom abdest će se još stotinama godina uzimati. Na hartiji papira će ostati tragovi tinte. Oni kao pečat će upućivati i dalje. Dočaravat će ljepotu tradicije. Opisivat će zemlju ajvatovičke staze. Žudit će prema riječima zahvale. Ramazanom će uplesti korijene dove u svoja srca. Dok ezani dopiru, ramazanskom dovom ću se skrivati u okrilje Onoga koji mi je život podario. Dok smo mi tu, ajvatovičkom stazom osjećaj usamljenosti se neće osjetiti. I sve dok tom stazom budeš viđao insane, stare nenine šamije,nošnje tradicijom okićene, znaj da crtaju najljepšu sliku svijetu o legendi čovjeka kojem srca biva jače od stijene. Danas, sutra i još stotinama ljeta, ostaje upamćena sa hiljadama pouka. Zatvorih oči snene, izustih par riječi koje sklopi u dovu i uputih je Svevišnjem. Korak mi se izgubi u ajvatovičkoj stazi, a srce mi se uplelo u ramazansku dovu i smiraj.

Irfan Brakić