Otvara korak tradicija. To nije samo ono što se ponavlja, nego ono što ne smije nestati i mora ostati. Ona je kao voda što teče ispod snijegom pokrivenih planina. Tiha, vječna, uporna! Ne vidiš je uvijek, ali bez nje sve bi presušilo, čak i priča jer i njoj je potrebna čaša vode, da nastavi.
Plamen što tinja u utrobi svakog čovjeka, identitet bosanski miriše na tek pečen somun, na umor radnika koji ostavi sve i petkom ide na džumu, svilene dimije gdje u daljini ašik se čuje i pokoja sevdalinka ljubavi, riječi moga jezika koje su preživjele stotine godina tišine i buke. Tamo, gdje rijeka nosi dove nizvodno, identitet ne nosi etiketu ni zastavu, on je zapis na nebu, gdje ptice pišu slobodom, a oblaci brišu granice, jer ubija nas ograničenost.
A domovina…
Rana koja ne krvari jer je svu krv šehidsku prolila, ali doboli kad zaboraviš..
Ona je stari nišan u selu bez imena, bajrak koji je zakopan da ne bi bio oskrnavljen, dijete koje uči harfove dok mu iznad glave vise slike riječi: “..oni su tu, samo vi to ne znate. “
Bosna nije samo zemlja, ona je obećanje.
Obećanje da ćemo biti dostojni onih koji su šutke poginuli, da će naše riječi graditi, a ne rušiti. Ostati ćemo svoji čak i kada ostanemo sami. Mi, djeca Bosne, nismo tek stanovnici, mi smo čuvari.
Čuvari plamena koji gori ispod pepela historije, starobosanske riječi koje se ne daju prevesti, jednog pogleda u kojem se vidi cijeli svijet bola i obećanja Božijeg da ginemo, ako na te sedždom ne padnemo.
I zato, kad me pitaju ko sam, zašutim, i pustim da govore oči nagledane dječijom igrom, usne koje su se naslušale nanine priče. Pustim da govori moja ruka koja zna pružiti ruku, čak i kad je ranjena. Srce koje bije ritmom ove zemlje, zemlje koja ne prestaje da sanja, čak ni kad je svi pokušaju uspavati. Vodu pustim da poteče, jer je ona sjećanje – bistra, hladna, ona ista s Ajvatovice, koju mi je dedo donosio u malom bakrenom ibriku, govoreći:
„Ovo nije samo voda, dijete. Ovo ti je amanet.“ Mi smo amanet.
Srcem šumi ta ista voda, što se kroz stijenu probila, jer i ljudsko srce je stijena, kao što se naš narod kroz historiju probijao, šapatom, sedždom, i saburom.
Dedo, poguren, s ahmedijom na glavi, u safu među hiljadama, njegova dova prolama nebo. Nosio je štap, ali ga nikad nije oslanjao na slabost, nego na vjeru i nadu.
Tradicija mi je voda, koja pamti izvor.
Identitet mi je dova, koja se ne prevodi.
A domovina… domovina nije mjesto, već obećanje. Obećanje da ću, kad mene više ne bude, neko drugi nositi bakreni ibrik preko istih planina, s istom tišinom u grudima
i istom vatrom u srcima. Uzmimo kap te vode s Ajvatovice, prinesemo usnama i prozborimo: Mi smo oni koji pamtimo, nosimo u svijet tradiciju i pečat ljiljana gdje god bdili.. Mi smo Bosna kojom teče voda, i dok god dova ne presuši, hartija će svako slovo o životu davnina pisati, za rad onih koji dolaze jer riječ ostaje, ne prusuši sjećanje..
Nedžada Zelkanović