Drugonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru "514. Dana Ajvatovice"

27 Juni 2024
Tradicija, identitet, domovina
 
 
Nadnesoh se na besjedu, historijsku knjigu, koju seharom zovu. U sebi je sažela duboku priču. Ispred rijeke, na rastrganoj klupici, sjede i poče pisati, ona, koju Drinom zovu. Kuća kraj puta nešto joj uzmirisa, vrati joj se sjećanje na onu koja abdest-lice ima, koja je halvu pravila i pričala joj o jednoj Bosni, koju dunjalukom zovu… Ruka joj zadrhti. Glas utihnu. Žena, pod čijim nogama je džennetska livada je nekad ljubila i sjetom joj govorila kako je svog sina isto tako u tu ruku poljubila, gdje je časno usnuo. Sa ranim sabahom, veze blago u cvijetnom dezenu, prekriveno suzama. Njima je svjedok i svaka munara ukopana u zemlju sa napisanim ovozemaljskim imenom, da kožu može prepoznati, kad ustane nanovo.

"Nije lahko ove priče nositi sa sobom i zatvoriti vrata kako bi drugome preko granice otišla", veli joj jedna Sava, i sa ovim riječima sebi u sebi napravi toplo gnjezdo u svom srcu, Bosnom gnijezdo zovu.
Često je željela da sebe u sebi dodirne i kad bi sebi ruku pružila, rane su bile prekrivene bijelim platnom, sa šarenim ćursijama u sred muzeja pod otvorenim nebom.
U spomen svega čega nema, a ima ga duboko, tamo gdje nema planine, a  voda nije bistra, gdje rijeke ne moramo prekoračiti da bismo otišli u svijet, tamo na tom mjestu knedle u grlu hrane mirisi Une. Mirisi kahve, hurmašice i ušteđenih oraha, gdje se stere sofra sa suznom baklavom i tarhanom prosutom sjećanjima.

Kad se kuća sjećanja otvori, mahala bjelosvjetska zamiriše pitom, sutlijom sa puno riže i osmijehom majke sa hiljadu bora.
A Neretva, koju su pjesnici opjevali kao izvor života, gdje su preko nje prešli koraci sunca iz vedra neba, gdje se oblak jedva vidi, ukaza se vječna ljepota.

Klupa, svjedok ljubavi. Kule mosta starog, planina Kaf.
Čuvale su djevojke stidno, razigrane dimije, pletene košulje, uigrano kolo i poneku pjesmu, da ih pamti.

Eh, tinta nikad ne bi suha ostala, kad bi vijekovima o tebi pisala, što suzom, što krvlju, što znojem.
Na listu otkinutom leluja list, zapisan pjesmom o Vrbasu koji nosi jablane i djevojke u čijim pletenicama spava priča o tajnovitoj Bosni u stihovima mojim:

U dubokom zagrljaju tradicije,
Gdje se prošlost i sadašnjost spajaju,
Identitet otkriva se polahko,
Uz zvukove melodije koje odzvanjaju.

Tamo si gdje oči mirno sniju, gdje selam časno odjekne, a nebo plavetno obasja oči uz cvrkut ptica. Bošnjak svoje ne da, on sve svoje svaki dan pet puta na serdžadi dodirne, zikrom spomene. Bosna je tamo, gdje kamen puca pod snagom dove, gdje dedo nosi šehadet u srcu, gdje jedan ljiljanom miriše svaki kam.
Svaka rijeka tvoju čast čuva, nagleda se svega i onda nam kroz slovo približi džennet na ovom svijetu nazvan zemljom Bosnom.
Sehara se zatvori, onaj ko se nadnese njom se zanese, a knjiga ostane kao podsjetnik svima... onima poslije nas, radi onih prije nas.

 

Nedžada Zelkanović

Elči Ibrahim-pašina medresa 

 
 
 
 
Čitano 757 puta