Drugonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 512. Dana Ajvatovice

28 Juni 2022

Identitet, tradicija, domovina

Ko sam ja? Šta me odlikuje? Gdje pripadam? Gdje god da sam, bez obzira koliko me planina i rijeka, brda i dolina dijelilo od vatana, odgovor na postavljena pitanja je uvijek isti, jer kako se ja nastanih u njoj, tako je i ona, moja lijepa Bosna i Hercegovina, zakoračila u samu nutrinu mog srca, i svakim danom, satom, pa čak i uzdahom opasava me kuvetom i ponosom što moja je i što njena sam.

Lijepo je, ali i teško nositi je takvu kakva je svukud' sa sobom, jer njen temelj, njena plodna zemlja, na izgled suha, a plovi u krvi šehida i majčinim gorkim suzama. I kad kreneš da je pomiluješ pod rukom će ti se ukazati na stotine rana, jer sve što se moglo izdeverati, Bosna je izdeverala, no možda drugačije ne bi na selamet izašla. Ponosno je takvu, čak i izranjavanu, sa sobom nosim. A još ponosnije je prkosnu i odvažnu čuvam. Ona ne priča o zulumu, iako historija svjedoči da se mnogima begenisala pa su je htjeli za se, svaku njenu mahalu, insana i adet su pokšali svojim učiniti, ali ne znadoše da pored toga što Bošnjaci žive u svom vatanu, i vatan živi u njima. Ne znadoše da se silom ne može uništiti osjećaj ljubavi koje pruža čak i jedan uzdisaj bosanske have. A bolan, ne da Bošnjak svoje. Ovu zemlju što cijela mu je k'o serdžadom zastrta. Ovo bosansko plavetnilo što časno pod njim korača... Pitaš li se što pod zemljom i na zemlji bosanskoj toliko je šehida i gazija. Reći ću ti – jer Bošnjak se zbog hrabrosti i dina mu u grudima najbolje pozna. I njemu ni pod zemljom nije ružno, jer svako novo rađanje sunca u zikru je dočekivao. I svaki dan je pet puta čelom tvrdu zemlju ljubio. I sve je zbog vječnoti radio, čak i Bosnu mu, najmiliju, zbog toga volio. Tinta nikada ne bi presušila, niti bi se hartija potrošila kada bi se samo o ovoj ljubavi pisalo. Jer Bosna se sama voli. Kako ne zavoljeti staru kuću što na djetinjstvo miriše, i majku na prozoru, i osmijeh joj, možda ne baš, što kažu, onaj biserni, ali je iskreni. I siniju na sred sobe i miris iz sahana što avlijom se širi. A tek Bošnjake, i narav im neponovljivu, bosansku. Svaki čovjek ima svoju priču, Bošnjak ih ima na hiljadu. On brani sebe, svoju domovinu, vjeru i narod, sve što ima obilježje „bosanskog“, ne dovodeći u pitanje postojanje i opstanak neponovljive nacije ili gubljenje nezamjenjivog identiteta. Nikome ne polaže račun ko je, od koga je i čij je, jer zna istinu o didi, babi i dalekoj uzlaznoj lozi onoliko koliko zna i o sebi. Poznat mu je datum rođenja majke što Bosnom je zove, i suze svake što kažu da rijeka je, i bore i izbočine što kažu da polja i planine su. Jezikom majčinim priča, jezikom istine, starijim od najstarijeg mu poznatog pretka. Jezik markiran imenom zemlje. Svako slovo mu je ukras, a riječ svaka, izgovorena i napisana, bosansko je blago, čak i ona u kamenu pravilnog oblika uklesana, i ona što u vrijeme Kulina bana tinta i pero zapisa, a Bošnjakova svaka izgovorena je zlata vrijedna. A šta to bosansko nije zlata vrijedno? Vjeruj mi, insanu, lipa što cijelom mahalom miriše, čak i Sunce što Bosnu mi prkosnu miluje, i Mjesec što noću joj šapuće, i zemlja cijela bosanska, svaka kuća, i cigla što džamiju je podigla, i slovo svako bosansko, hajvan i insan svaki zlatno su blago zemlje mi najmilije. A ima li išta vrjednije od osjećaja da njeno sam čeljade i da u okrilju njenome odrastam, od djevojčice u odvažnu Bošnjakinju stasavam. Ovaj Džennet na zemlji čuvam, zemlju u kojoj leže moji pretci što stoljećima dočekuju svoje potomke. Plodna je bosanska zemlja, svako sjeme urodi plodom, a šta, tek, bude sa bosanskim šehidom pod zemljom kojom je doskora hodio? On i njegova priča urode na stotine odvažnih Bošnjaka i Bošnjakinja što znaju ko su, šta ih odlikuje i kud' pripadaju.

Amira Mehić

Čitano 564 puta