AJVAZ-DEDINA DOVA
O Gospodaru! Evo, ja, grudva zemlje koju si Ti stvorio. Ti koji si od vode i zemlje ilovače stvorio mene. Onog koji u iznemoglosti dovi i od Tebe pomoć traži. O Gospodaru! Kroz suze Te dozivam. Ja sam onaj koji Tebi na sedždu pada. Sabahskim ezanom se probudim i Tvojom milošću, vodom, abdestim. Dovim, učim i molim.
Gospodaru moj! Ozareno lice mene, ostarjelog i iznemoglog je puno nade, iščekivanja. Srce preplavljeno milionima osjećanja, osjećanja koje ne mogu opisati samo riječima. Trebam zaviriti u svaki kutak Tvoje bašče, Tvog dunjaluka, pa da u dugoj priči ispričam sve one Tvoje ljepote. Jeste da glas ne može sve to izgovoriti, ne može dočarati, ali pokušava... Da oni iza mene zapišu priče.
U dugoj rečenici dobrih djela, da moja dova bude tačka, primljena dova! Gospodaru svemogući! Kroz hiljade sjećanja, odjekuje zov prošlosti moje. Zove me glas. Čujem kako puki siromah traži. Teško padaju suze siročeta, a još teže bole usamljeni uzdasi. O Gospodaru! Ja sam onaj koji Tvoju milost traži.
Posljednje kapi života kapaju. Polahko, ali ipak idu. Ja, ostarjeli rob Tvoj, svoje posljednje istrošene, zaboravljene vakte vremena sam ostavio iza sebe. Sada, dok Ti novi dan činiš ljepšim, ja dovim. Svakim danom sve više se nadam, pa ostarjele ruke prema nebu dižem. I dani prolaze, ali nada ostaje. Posljednju nadu u Tvoju milost nikada neću izgubiti. Izgubljen je onaj koji gubi nadu i iščekivanja, onaj koji zaboravi na sebe, kao da je opali list u jesenjskoj šumi. Tvoje blagodati drugi gledaju očima, a ja srcem. Harmoniju i melodije čuju, ali ne osjete kao ja.
Dok sa novim jutrom i istom željom dan okrijepim, u sebi tiho zaplačem, tiho da niko ne čuje. Želim da glasom tišine odzvanja dova mene, dova starog dede. Želim da zatvorenim očima gledam, a nijemim glasom dunjaluku objasnim. Želim da moja dova bude pouka, misao, želja, nada, blagi glas. Želim da sa svakim novim jutrom kojim sam čekao i molio bude munja. Munja u budućnost koja će da osvijetli svaki kutak duše onoga koji je izgubio nadu u Tebe i Tvoju milost. O Gospodaru moj!
Zatvorih oči snene i pojavih se u bašči zelenoj. Sunce je milovalo rosnu zelenu travu, a jaka svjetlost, nekako čudna, ali smirujuća, obasjavala sav taj krajolik. Negdje u daljini gubio se pogled. Negdje prema drvetu koji bjaše obasut raznolikim cvijetovima, a ispod njega, bijele dlake, sa izraženim očima stajaše jarac. Bjaše k'o da nekog tu čeka, ili kao da hrli da pretrči preko zelenog polja. Čas ga vidim, a čas ne. Sve dok ne vidjeh drugog, potpuno istog jarca. Trči, ide, žuri. Brzo se prolama galama, odjekuje sve tako brzo. Približiše se jedan drugom i san se ugasi. Probudih se. Žubor bijaše prvi koji doprije u moje uho. Vidjeh i rekoh: „Elhamdulillah". Komadić ruha Tvoga se rastvorio, puknuo i poteče bistra voda.
Kao da me oblio znoj zahvalnosti, kao da su mi ruke same nebu hrlile, kao da glas u meni zove: „O Gospodaru! Ti si uistinu onaj koji dovu iskrenog roba ne odbija, samo Ti. Zadrhta mi tijelo i tiho izgovorih: „'La havle ve la kuvvete illa billahi."
Irfan Brakić