Na musalli Varošnica u Jajcu upriličen je program ispraćaja 24 konjanika na 514. Ajvatovicu predvođena načelnikom općine Jajce, Edinom Hozanom i bajraktarom konjanika MIZ Jajce  Mersudinom Imamovićem.

Plato kod džamije u Karauli kod Travnika jutros je bio ispunjen konjanicima koji su prema tradiciji staroj više od 500 godina, krenuli put prema Donjem Vakufu i Pruscu, kako bi učestvovali na centralnoj svečanosti mnifestacije "Dani Ajvatovice"

Muftija banjalučki Ismail-ef. Smajlović poručio je da brojna dovišta širom domovine otvaraju stranice za bolji život ljudi u ovome svijetu. Naime, u okviru manifestacije "514. Dani Ajvatovice" muftija Smajlović danas je u Plavoj džamiji u Donjem Vakufu kazivao hutbu. Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni i Hercegovini, duboko ukorijenjeno u identitet Bošnjaka.

Tradicija, identitet, domovina - Vezirovo slovo o ljubavi

 

Koraci koji nekamo odlaze, zauvijek pamte put kojim su došli. Travničkom čaršijom vezli su se posljednji dani koje pamtim s učeničkim ambicijama na leđima. Sanjala sam snove gdje neprestano cvjetam. Čak, danonoćno, što nije bilo obično za jedan cvijet. Jutra bi mi budio hladni vjetar vlašićkih visina, a mrklim noćima bi odzvanjale neke tišine koje sam iznova i iznova htjela da proživljavam. Tihe, mladalačke patnje. Plavom rijekom plovile su tajne dosanjanog vremena koje su mojim mlađahnim godinama bile blagodat, a i sudbina. Nemogućnost odricanja, vječno prisvajanje i poneka životna predrasuda koja ubrzo nestane. Odrasti u harmoniji travničkog življenja, znači pronaći i zauvijek voljeti sebe. Takvog, svog sebe. Poljem izniklog vremena procvale su obznane kojima se spašavam od bilo kojeg ljudskog nemara i hira. Tada neznano pero, milovalo je istinu o sreći, ali nije bilo sretno. Nemjerljiva suprotnost čiji je krajnji cilj bio utjelovljenje i jedinstvo tijela i duha.  Sanjala sam snove o zambaku, o domu i vlastitom rodu. Nisam se budila. I ne bih, nikada.

Tradicija, identitet, domovina
 
 
Nadnesoh se na besjedu, historijsku knjigu, koju seharom zovu. U sebi je sažela duboku priču. Ispred rijeke, na rastrganoj klupici, sjede i poče pisati, ona, koju Drinom zovu. Kuća kraj puta nešto joj uzmirisa, vrati joj se sjećanje na onu koja abdest-lice ima, koja je halvu pravila i pričala joj o jednoj Bosni, koju dunjalukom zovu… Ruka joj zadrhti. Glas utihnu. Žena, pod čijim nogama je džennetska livada je nekad ljubila i sjetom joj govorila kako je svog sina isto tako u tu ruku poljubila, gdje je časno usnuo. Sa ranim sabahom, veze blago u cvijetnom dezenu, prekriveno suzama. Njima je svjedok i svaka munara ukopana u zemlju sa napisanim ovozemaljskim imenom, da kožu može prepoznati, kad ustane nanovo.

Tradicija, identitet, domovina

 

Potekla je čista voda, sa izvora ka svome ušću krenula. Polahko i sigurno, gorda, prkosna, pronašla je svoj pravi put samo rijetkima znan. Bistra ili mutna, kako ko želi da je vidi. U očima svojim zna šta je. Sunce i Mjesec ogledali se u njoj, odlazili i ponovo se vraćali. Ona je ostala ista. Oni što su je pokušavali ukrotiti ili odvesti na drugu stranu kako je njima pravo, sami sebi svilen gajtan oko vrata bili. Opstala je, nepokolebljiva i stamena, od pravednih i iskrenih voljena.

Stranica 2 od 79