×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitati korisnika sa ID: 69

KAD SE AŠK PROSPE

30 Septembar 2013

Knjiga poezije Esme Bandić pod naslovom "Razgovori sa Šejhom" u izdanju Connectuma, biblioteka Iverje, Sarajevo, 2013. godine zavrjeđuje da bude predstavljena bosanskohercegovačkoj pa i široj javnosti. Za Esmin književni talenat se zna u užim krugovima, a najviše u Travniku gdje živi i radi kao profesorica bosanskoga jezika i književnosti.

 

Poezija, koju Esma piše i govori, pripada mističnom žanru čija je osnova sufijski pogled na život i svijet. Na prvi pogled pada u oči stil pisanja, forma izražaja koji sadrže dosta simbola i slika. U njenoj poeziji se osjeća jak utjecaj duhovnosti inspiriran ponajviše Mesnevijom, a koja obiluje različitim stilskim figurama i formama te značenjskim odnosima među kojima su metafore, aluzije, alegorije, basne, dualizmi, dvosmisleno značenje riječi što je također odlika poezije koju piše profesorica Bandić.

Pišući poeziju autorica korespondira sa vanjskim svijetom, ali ne da u njemu ostane nego da pomoću dvojnosti i značaja simbola ostane u miru i sigurnosti nutarnjeg svijeta zbog jakog duhovnog stanja i karaktera. Suptilno naglašava prolaznost ovog svijeta i ukazuje na njegovu beznačajnost, vraćajući se tako nutarnjem svijetu kojim se inspiriše.

Karakteristika i odlika ove vrste poezije, a koje je sve manje među nama, je da se piše poslije duhovnog zrenja i ekstaze. Zato za poeziju ukoričenu u knjizi "Razgovori sa Šejhom" možemo naglasiti, pa i ustvrditi da je ona refleksija njenog duhovnog izraza, zrenja i kontemplacije koja se jednostavno prolila kroz poeziju. Zato naglašava "Ispod sloja vidnog ima nevidno, kao što je batin skriven od zahira."

U širem kontekstu poezija a u užem sufijska poezija razmatra i razotkriva metode i mogućnosti spoznaje. Time postaje sredstvo za širenje ideje i instrument za buđenje ljudske duše. Stoga, sa stajališta sufijskog učenja poeziju ili iskaz pjesničkog mišljenja treba posmatrati kao sredstvo a ne cilj, jer poezija te vrste ne nastaje kao plod konkursa, nagovora, naredbe nego kao rezultat intuicije pjesnika, njegovog nadahnuća-ilhama, otkrovenja.

Tom vrstom poezije se razotkriva stanje čovjekove duše, aška, ljubavi te odnos ašika i mešuka koji u svakom slučaju isključuje interesnu dimenziju. Poezija u principu, a napose mistična poezija, pruža različite i neograničene mogućnosti za uspostavljanje odnosa između vidljivog i nevidljivog, ovosvjetskog i onosvjetskog, religijskih i svjetovnih, duhovnih i profanih slika života i pogleda na život.

Prva asocijacija na izgovorene riječi poezija i tesavuf jeste ljubav. Da li je to stoga što ljubav prvotno zadobija mjesto u duši, pa tek nakon toga u umu zaljubljenog. Zbog takvog odnosa duhovna refleksija postaje intenzivna u čovjeku i razvija se da gotovo postaje umjetnost za sebe. S time što ljubav mistična, ašk, koju su zagovarali prve sufije, vodi isključivo Božijoj ljubavi, dok ljubav, hub, kao ljubavni osjećaj, vodi prema ljubavi ljudskog bića.

Posmatranje, nazar, koji se događa postaje jedna od središnjih tema doživljaja mistične pa i profane ljubavi. Ono podrazumijeva gledanje okom duše kao i okom tijela. Tamo gdje se ljepota uoči vizuelno, osjeti emocionalno, ljubav se iz svoje nužnosti mora razviti. Ljepota, husn i ljubav, ašk su uzajamno zavisne jedna o drugoj. Zato sufije naglašavaju da bi ljepota bila besmislena kad ne bi postojala ljubav da je gleda i posmatra. To stoga jer se riznica ljepote otkriva da bude upoznata a njeno razotkrivanje ima za cilj da probudi osjećaj u ljudskom srcu, ašk hakiki. No, neki smatraju da ljubav prema ljudskom biću, ašk medžazi, koga sufije ne tretiraju jeste ljestvica ili pedagoški korisno iskustvo koje vodi ka ljubavi prema Milostivom.

Kroz prolog u knjizi "Razgovori sa Šejhom", "pisarica" da naslutiti očekivane reakcije i šta čitaoca njezine poezije može pratiti tokom putovanja kroz naredne stranice. Zato nas smjelo i hrabro uvodi, nudeći sliku bosanskog ćilima i mimbera. Ćilima, čija slika kod čitaoca budi snažan osjećaj i jasnu percepciju, a mimber na kog se uspinjemo radi govora o vjeri nagovještava da su stepenice, kojima se čitalac penje, zapravo njezini stihovi i pjesme. To uspinjanje vodi ka govoru o vjeri, čija je dvojnost nevjera. To zna Esma zato je nevjeru isključila iz listova ove knjige.

Zašto u prologu nije spomenut mihrab, ni kao slika niti kao simbol? Pa zar džamija, mimber, abdest i ćilim ne ukazuju na mihrab kao funkcionalni pravac koji odražava sliku i simbol. Iz prologa se jasno razabire da sufijska poezija podrazumijeva određeno predznanje jer bukvalno razumijevanje i shvatanje teksta navodi čitaoca na pogrešno razumijevanje.

Prvi dio

Poezija Bandićeve izvorno i doktrinarno počiva na temeljima ideje tevhida-vjere u Jednog Boga. Zaogrnuta potrebom spoznaje Stvoritelja ona se u poeziji kreće na relaciji slike i upoznavanja mikro i makro kosmosa. U tom kružnom horizontu ne osjeća se pjesnička fatamorgana, zato što je mudrost spoznaje Stvoritelja trajna tema sufijske filozofske misli, pa i sufijske poezije. Filozofska misao i sufijska poezija sihronizovano djeluju na poliranju čovjekove duše i brušenju čovjeka, kao bića duha i materije, te harmoniziraju odnos uma naspram višeg i nižeg, duhovnog i materijalnog, vidljivog i nevidljivog svijeta.

Skromnom trpezom kako otpočinje svoje pjesništvo E. Bandić ostaje u cjelosti dosljedna i ne koristi riječi, izraze koji mogu kod čitaoca ostaviti dojam pjesničke samozaoljubljenosti i dopadljivosti. Ona skromnost (koja treba krasiti vjernika, a posebno murida, derviša i šejha) razumijeva kao polaznu osnovu za afirmaciju i razumijevanje ukupnih ljudskih vrijednosti. Skromnost vidi poput bistre i tihe vode koja je čista i čisteća, ili skromnost je po njezinom mišljenju zdravi korijen na kojem se razvija čovjek kao insan i duša zajedno, ili još jače skromnost je kao cvijet planinski do kojeg se s namjerom valja uspeti, a potom pred njim pogeti da se ubere. U spomenutim slikama, kojima obiluje ova poezija, skromnost je čovjekovo najveće bogatstvo, blagostanje i znak Božijeg blagoslova. Skroman čovjek je u miru i tišini sa sobom i sa drugima, zadovoljan sa onim što mu je dato i što mu je uskraćeno. Sve vidi kao milost i izazov. Skroman čovjek je poput tačke i tišine koju tačka krije u sebi. Njezina vrijednost se ogleda u skrivenosti, tako je trajalo i bilo, trajalo sve dok neznalice nisu počele da dokazuju svoje navodno znanje. Tada je tačka razbila svoj mir i nastao je nemir, nemir slova, riječi i rečenica.

U središtu stvaranja je pero. Pero je prvo stvoreno da bi zapisalo što je bilo i šta će biti, a tinta, mastilo pera je sudbina koja vodi čovjeka koji je u stalnoj potrazi za njom. Svako osjeća sudbinu, dodiruje je, ali njezino značenje i tumačenje je povjereno malom broju jer su ljudi ovosvjetski ili onosvjetski. Da bi se razumjelo, proniklo u sudbinu, valja biti u isto vrijeme ovosvjetski i onosvjetski. To je teško postići jer je čovjek putnik, traži smirujuće mjesto, dolazi radi odlaska i odlazi radi povratka. Njegovo kretanje ostavlja tragove i zbog toga se insani prepoznaju po stopama i koracima. Mudrosti koje u prsima nose učeni i pobožni osvjetljavaju stope produhovljene hidrovske braće koji naglašavaju da je mudrost kao sjeme koje nikne iz plodne zemlje (ljudskog bića) u kojoj ima vode (fizičkog života). Kako zemlja zaogrne sjeme i voda mu da snagu da klija, a Sunce ga ogrije i pojavi se plod, tako i Allah Svojom milošću podari ljudima uputu da bi se obznanio zikrullah.

Tada Šejh progovori i, kako kaže Esma, poziva na besjedu, na put znanja, spasenja i mudrosti. On je poput splavara koji rukama (mislima) upravlja splavom, a preko ruku veslima. Njegova vesla su riječi, nasihati koje treba slušati jer riječi koje Šejh kazuje su svjetiljke koje svijetle radosti života. Život je kao rijeka i Šejh i rijeka su zaogrnuti ljubavlju jer riječi Šejha i voda stalno teku, idu u susret i zagrljaj Voljenom. A šta je čovjekov život nego rijeka omeđena rođenjem i smrću, između tog dvoga je ljubav. Put spoznaje je dug poput korita rijeke i njega prati mnoštvo različitih znakova, ajeta koji u sebi kriju simbole. Preko znakova i simbola se lakše dolazi do spoznaje, zato mudri za ovaj svijet govore da je poput sjene, što svakako prepoznaje E. Bandić. Što više sjenu sustižeš, sve ti je dalje i više bježi. Šejh je tu da ukaže na lažne nade i životne fatamorgane. A ko je Šejh, gdje je Šejh, šta je Šejh? Trebamo se pitati i tragati da li Šejh predstavlja: dušu/nefs, ljubav/ašk, spoznaju, vrijeme ili produhovljenog čovjeka. Spašavajući dušu darovnu i griješnu da bi došao do istine, spoznaje, čovjek mora da se pogne, sagne na rijeci, da rukju i sedždu učini kako bi ugasio ego nefsa svoga. U ispruženim dlanovima prema nebu Esma Bandić prepoznaje da insan gradi brodicu spasa i gnijezdi nadu kao biser u školjki života. Vjerujući da je to jedino ispravan način, put i metod. Ne postoji prečica do izvora i spoznaje mudrosti. Ako pak neko odabere put prečice, okliznuti će se i pasti pod treptajem svjetlosne zvijezde i neće se moći podići jer je pred njim rijeka životnih izazova i želja, nesavladiva i nepremostiva.

......

Kada insan sa insanom razgovara, i čovjek sa čovjekom.

Tad povjerenje postane povjerenje duša.

Ne povjerenje posla niti povjerenje usta.

Jer, riječi su ili cvijeće ili korov.

Pa ono čega više ima, preovladava.

Čovjek se zaista na čovjeka naslanja.

Insan na insana.

Duša na dušu.

Jer, nije isto riječ i dijelo.

Niti je djelo prepoznatljivo dok ne bude cjelovito.

Djelo ima svoj život kao čovjek, i tek kada se sve odigra, tek tada dobiješ PORTRET.

Tek tada saznaš ko je bio čovjek, ko je bio insan,

a ko je duša bio.

Drugi dio

Čitajući drugi dio knjige "Razgovor sa Šejhom" čitalac ne može a da se ne zapita pa zašto ovovremeni čovjek gubi identitet ljudskosti i poprima identitet životinjskog svijeta, oponašajući životinje. Neko će kazati da je toga bilo i ranije, zato u književnosti, poeziji postoji basna, kao književna vrsta u kojoj životinje kazuju, koja ostavlja mudre pouke i poruke. U poeziji o kojoj ovdje govorimo basna kao vrsta i forma zauzima vidno mjesto tako da čitaoca navodi na razmišljanje i zabrinutost. Nije poenta u imenima i slikama životinja koje se nabrajaju i spominju, nego u njihovim osobinama, čudima i karakteristikama koje su nažalost evidentno prisutne kod današnjeg čovjeka. Znano je da se čovjek razlikuje od životinja po duši i pameti, te da je promjenjivo biće. On se mijenja, saznaje i vjeruje za razliku od životinja. Promjene koje nosi duša u čovjeku su znak njegove zrelosti, a promjene koje donosi pamet su znaci njegove odgovornosti. Zato se od čovjeka uvijek očekuje, a Esma B. to podcrtava: razum, inteligencija, humanost, toplina, ljubav, darežljivost, tolerancija, saosjećaj, pažnja, iskrenost, otvorenost, mudrost, strpljivost, sposobnost da se žrtvuje i odricanje u korist drugog.

Vidjevši sve ovo što krasi čovjeka i životinje u poeziji Esme Bandić, životinje konstatuju da je potrebna promjena i da je dosta životinjskog života. Život samo za sebe je životinjski, on ne znači ništa jer nikuda ne vodi. Nema uspinjanja, a čovjek se penje i mijenja nabolje da bi postigao vezu sa Visinom. Ako se želi promjena, uspjet će se, a ako se ne želi, opet će se desiti promjena, ali to neće biti uspjeh. Uspjeh promjene je u spajanju vanjskog i unutrašnjeg. Ako se to dvoje ne uklopi, nema promjene, a time izostaje suštinska poruka. Duša je pod dertom jer želje ne jenjavaju, one se kote. Treba se čuvati pogrešnih želja zato što želje žele uništiti čovjeka a da tog nije ni svjestan. Zahir je prvo, a batin je drugo. I prvo i drugo moraju za spas čovjeka biti jedno. Spas se krije u glasu kojeg čovjek treba čuti i vidjeti očima duše.

U ličnosti poštara E. Bandić vidi glasnika kojeg zbog potrebe mjesta i vremena "Vjetar donese". On dolazi i donosi vijest. Vijest koju donosi miriše zavisno od toga da li je radosna ili tužna, lahka ili teška. Teški glasovi koje je Esma slušala nju progone, zato ona priželjkuje lijep glas, jer lijepim glasom radost srcu se dariva. Radost je istina, stoga glasnici ne mogu biti neiskreni. Svakako oni su glasnici od povjerenja. Djeluju po uputi, kreću se danju da bi ukazali svjetlo puta i upute. Znaju da se vijest od vijesti razlikuje te poziv od poziva, kao i kazivanje od kazivanja. Tom koloritu, mozaiku vijesti doprinose boje naših duša. Čudni su krugovi, halke nefsova. Ako se poznaju, vole se i podnose, ako se pak ne poznaju, mrze se i ne podnose. Mudrost i ljubav se ne iskazuje riječima. One se riječima definišu, a osjećaju dušom i vide okom srca gdje se gnijezdi ljubav i radost, uputa i spas, sreća i zanos. No valja znati da u srcu ima mjesta i za bol i za patnju, zabludu i nevjerstvo. Zato treba vjerovati da se ljubavna radost događa voljom Allaha, a ljubavna bol i patnja ličnim izborom. Znanje, mudrost i uputu Allah spušta na srce vjernika, zavisno od stepena njegove duhovne snage. Stoga srce treba čistiti ibadetom, zikrom, učenjem, odgojem i mehabetom. U životu je tako, kad postigneš jedno, izgubiš drugo, nikad dva dobra sastaviti. Tajne su skrivene. Ko ima ključeve da ih otključa, posjeduje riznice u kojima se krije bogatstvo mudrosti jer ljubav je tajna zaključana u srcima i dušama. A tajna je biser našeg srca.

Esma je otvorila samo pendžer svoje duše kako bi udisanjem šehadeta prodisala punim plućima života. Nju je pomilovao sudbinski vjetar duhovne topline svjedočeći kako ljubav može biti bolna ako nije ukorijenjena, a ljubav je radost i sreća ako je povezana sa korijenom Istine.

Po zvijezdanom prahu.

Ako put budeš tražio do mene,

nije ga teško pronaći, dođi

po zvjezdanom prahu.

Samo što oni koji ne vide ne mogu da putuju

niti da hodaju

po zvjezdanom prahu.

A tako bi lijepo bilo da ovidiš

pa da na puut kreneš

i da me pronađeš

po zvjezdanom prahu.

Jer putnici koji do mene dolaze imaju privilegije,

mogu da budu obogaćeni putovanjem

po zvjezdanom prahu.

Mogu da se osvijetle onim što pronađu

druženjem na putovanju

po zvjezdanom prahu.

Ali moram i da te upozorim,

moram da ti sliku pokažem

onih koji su postali gubitnici putujući

po zvjezdanom prahu.

Mada, nikad ne znaš

kada se može odigrati da trunka

praha iz džepa ispadne

jer su je negdje sakrili putujući

po zvjezdanom prahu.

Jer, znaš prah kakav je,

on može i u nos da uđe,

da te zaškaklji,

da te zagolica,

pa da te podsjeti

da si putovao sa nekim

po zvjezdanom prahu.

Treći dio

U trećem dijelu knjige „Razgovori sa Šejhom" sve je u pokretu. Stepeni i slojevi spoznaje su na horizontu, valja ih dostići. Krenuti im u zagrljaj, jer je Božiji blagoslov u pokretu. Odlaskom i povratkom, putujući se zatvara krug životnog kretanja a život je provedeno vrijeme između rođenja i smrti. Putujuća duša vječno živi i traga za svojom bešikom smiraja, znajući da je mudrost „put ljubavi", govor „put spoznaje", sjećanje „put uzdizanja", duša „put radosti" a dobro „put koji vodi do cilja".

Cilj je duhovno znanje koje se postiže produhovljenim putovanjem. Oprezna svijest i savijest opreznog aškom halku ašika, drži na skupu pročišćenja. No, sve zahtijeva vrijeme i priliku.

Godišnja doba se oslikavaju i na čovjeku. Redaju se u nizu, jedno za drugim, baš kao i godine života. Proljeće je lijepo, najljepše, zato se kaže da je džennetsko doba. To je vrijeme rađanja, buđenja, zelenila, radosti, behara, osmijeha i spajanja. Zar se u proljeće ne stapa sjeme sa zemljom i vodom, tada i duše osjećaju svoje srodnice. U proljeće se i duše bude, prepoznaju jedna drugu kao svoju radost. Zato postoji period prije i poslije proljeća, kao i period prije i poslije spoznaje. To stanje traje od vremena namigivanja zvijezda i od perioda kada se Medžnun sreo sa Lejlom, Ajas vidio svoju Humu, Miskin dobio Nefisu, a Mevlana spoznao svog Gospodara. Svaka zaljubljenost je prolazna kao i proljeće, osim vječne predanosti i ona se zato obnavlja poput behara s proljeća na proljeće. Duša mora upoznati onoga u koga se zaljubi, a ako se duša vječno zaljubi, nikada ne stari. S proljeća se budi ašk iz Ezela koji rađa uzdah, čežnju i sjetu. U njemu se osjeća smiraj skrivenog pogleda i mehabet zabranjenog dodira kako žudi zagrljaju želja da na prijestolju srca sejri što otkucajima dragulje kuje za krunski tadž ašika. Jer Nefisino „jah" potvrđuje dah što more ašika talasu da, rad susreta vječne i obnovu sreće iz pregršta želja što uputa sprema.

Sjećanjem se oživljava iskonska radost duše koja je pomućena dunjalučkim željama i čežnjama. Sjeta da se duše ezelske blizine sretnu u ovom prolaznom svijetu donosi zanosnu ljubav. No, tu duša prividno nalazi mir, jer duša čezne da se vrati i susretne sa svojim Izvorom, da tamo u zanosu zikra aškom pošalje poruku da robuje Vječnom. U tom odnosu se događaju duhovna zrenja i ljudske nizine, jer je tijelo okvir duše, kao što je ram okvir slike, a besmrtna duša to prividno podnosi, baš kao što i slika prividno podnosi ram.

Epilog

Vrijeme nije skriveno, no ono u sebi krije vrijednosti i mudrosti koje dolaze i odlaze sa njim. Zato insan ustanovljava vremenske periode u kojima postepeno kap po kap saznaje, razumijeva, ne samo zbivanja oko sebe, nego promjene u sebi što je još važnije, značajnije i korisnije.

Odlika vremena je da neminovno prolazi i protiče, a odlika čovjekova života je da je svakog trena stariji. Činom rođenja sazrio je da umre.

Nije poenta u tome gdje će čovjek živjeti, važnije od toga je kako i koliko će živjeti. Postoje živi koji su već odavno mrtvi, ali zato postoje mrtvi koji žive, ne umiru. Fizički život se mjeri širinama i miljama, a duhovni život dodiruje vremenska vrata života. To je suština govora knjige "Razgovori sa Šejhom" koji donosi nadu i radost života, te potrebu spoznaje Gospodara. Jer čovjekova tuga potiskuje njegovu radost, a tuga se iskazuje zbog rastanka i izgubljene dunjalučke vrijednosti. Kada bi susret sa istinom bio cilj, radost bi na licima ljudi bila prisutnija od tuge.

Knjiga "Razgovori sa Šejhom" je ispunjena mudrim kazivanjima i saznanjima, za kojima se kroz vrijeme traga. Ta činjenica ovu knjigu čini onovremenskom.

Po nekom mehkom pijesku hodam.

Sve stopa stopu miljem miljama dodiruje.

Samo što milje nisu prostorom raširene i izvezene,

no vremenima.

Ko sam ja, golica umove male i velike,

golica pažnju čitača.

I posmatrača.

Oni bi da me sretnu ne kao ti što sretneš me,

oni bi da me sretnu dunjom.

A kako da me dunjinim putevima kao putnika

pomirišu,

kada ja sam putnik kroz vremena,

i samo onaj ko na vremenska vrata ulazi,

može kožu moju da osjeti,

i da se daha moga napije,

i da sebi čašu dahova natoči.

Mogu da izlijevam sokove i nudim voće džennetsko,

mogu da suzom tugu pratim

ako je tuga usidrena.

A sreću mogu da stišavam,

jer ona mora stišana

da kuca,

kao

što

cvijet se polahko otvara

iz pupoljka.

Ko sam ja?

To bi tiho te pitali,

to bi i glasno te pitali,

to bi i prećutno te pitali,

to bi svakako te pitali.

Ko ti je Šejh,

pisarice?

A

Ti se samo osmijehni,

i reci:

Šejh je putnik vremenski.

Otvori dlanove da ti za sofre donesem,

otvori srčane odaje one skrivene,

da ti ih napunim sjemenjem,

jer klijanje se poziva

suncem i kišom,

spoznajom

Hakka.

mr. Nusret ef. Abdibegović

Ramazan, 1434. H.g./2013. godina

P.S. Ovo je potpuna verzija teksta koji je u dosta skraćenoj verziji objavljen u IIN Preporod, od 1. oktobra 2013. godine

Čitano 3935 puta