U Vitezu održana tribina Mehmed Handžić, blistavi dragulj islamske duhovnosti na prostorima BiH

15 Juni 2019

U subotu 15. juna u prostorijama Medžlisa IZ Vitez, održana je tribina pod nazivom "Mehmed Handžić, blistavi dragulj islamske duhovnosti na prostorima BiH". Izlagači na tribini bili su hfz. dr. Halil Mehtić i muftija travnički dr. Ahmed Adilović.

Među istaknute i zaslužne alime u bosanskohercegovačkoj povijesti islamskog mišljenja u prvoj polovini XX stoljeća spada i Mehmed ef. Handžić. Mehmed Handžić (1906-1944) rođen je u Sarajevu. Poslije završetka Šerijatske gimnazije u Sarajevu 1926. godine, studirao je i diplomirao islamske studije na Al-Azheru u Kairu 1931. godine. Odmah po završetku studija vratio se u Sarajevo, gdje je prvo radio kao muderis suplent na Gazi Husrev-begovoj medresi, a od 1937. godine kao upravitelj i bibliotekar u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Od 1939. godine obnašao je funkciju predsjednika El-Hidaje i urednika u istoimenom glasilu. Također, bio je i ugovorni nastavnik na Višoj Islamsko-šerijatskoj školi od kraja 1939. godine, a pred smrt je imenovan i za redovnog profesora te škole. Objavio je oko 300 različitih naučnih i publicističkih radova na bosanskome i arapskome jeziku i predstavljao jednog od najučenijih bosanskohercegovačkih alima prve polovine XX stoljeća. ( Filandra, 1998: 161)

 

Tako Mustafa Imamović veli za Handžića da je „jedan od najučenijih alima koga je Bosna dala“, dok Šaćir Filandra tvrdi da Handžić, naročito od 1939. godine, otkad je na čelu udruženja El-Hidaje i pokretač Sarajevske rezolucije 1941. godine, postaje „duhovno-politički stožer bošnjačkog naroda“. (Imamović, 1996: 149; Filandra, 1998: 161)

On je druga ličnost koja je, rekli bismo, na mnogim poljima ravnopravno stala uz iskusnog Čauševića i koja je zaslužila posebnu pažnju. Handžić je, kao i Čaušević, student i sljedbenik kairske obnoviteljske literature, ali, za razliku od moderniste Čauševića, Handžić je bio tradicionalist. Dok je Čaušević htio obnovu naših institucija i onim postignućima koja nam dolaze iz Evrope (a to je za bosanske muslimane značilo neminovnu modernizaciju), dotle je Handžić htio obnovu naše bosanske islamske sadašnjosti iz sigurne i provjerene tradicije i pouzdane (ali inertne i često nedjelotvorne) prošlosti. (Karić, 2004: 62)

 

U toku relativno svog kratkog života Handžić je napisao i objavio preko tri stotine radova, kraćih i dužih. To je jedna cijela biblioteka. Kad se još ima na umu, da je sve to uradio za 16 godina, koliko je proteklo od prvog objavljenog članka do smrti, tek tada se vidi značaj i veličina ovog našeg pisca. Krug interesiranja Handžića je bio vrlo širokog spektra i heterogen. Pisao je stroge teološke rasprave i članke, zatim radove iz islamske prošlosti, proučavao je kulturnu historiju bosanskohercegovačkih muslimana. Uz to je obrađivao i najaktuelnija pitanja iz savremenog našeg života. Karakteristika njegovih teoloških radova jest preciznost i jasnoća. Svi su navodi u ovim radovima Handžića potkrijepljeni Kur'anom i hadisom, i oni mogu poslužiti kao prvorazredni materijal u proučavanju pojedinih vjerskih pitanja. Handžić se u skladu sa zahtjevima vremena, bavi novinarskim i publicističkim radom. On objavljuje svoje radove u Novom Beharu, Hikmetu i Glasniku. Objavio je čitav niz od početka izlaženja Glasnika, odličnih priloga kako iz čisto vjerskih disciplina, tako i iz kulturne povijesti bosanskohercegovačkih muslimana.

 

Handžić je kao vrsni alim bio poznat i po svojim vazovima, koje je revnosno pripremao i bilježio u posebne notese. Iz obilja tog materijala izvršio je izbor, a Glavni odbor El-Hidaje je objavio i knjigu pod naslovom Vazovi. Ove svoje izuzetno poučne vazove, njih 12, Handžić objavljuje u Glasniku u periodu od 1933 do 1936. godine. Svi Handžićevi vazovi, bez iznimke, su usmjereni u pravcu buđenja muslimana. I to buđenja muslimana i spašavanja od „društvenih bolesti“, kako se u tom vremenu govorilo.

 

Tako u Mehmeda Handžića ima mnogo i prosvjetiteljskih mjesta, pa ponekada i reformatorskih. On piše o temama koje su itekako prirasle za srce prosvjetiteljima, kao što su: zabrana traženja pomoći od mrtvih, zabrana posjećivanja, u tu svrhu, turbeta i crkava, kritizira nakaradne običaje i natpise na nišanima itd.

 

Handžić spominje kao primjer nakaradnog običaja jedan loš običaj, bid'at, ceremoniju, koja se zaklonila za vjeru i ogrnula njenim plaštom, te se obavlja uoči najznačajnije mubarek-noći Lejletu-l-kadr u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a to je pohođenje i ljubljenje tobožnje Poslanikove dlake, dospjele u Bosnu potkraj osmanske vladavine. Bizarnu ceremoniju oštro je napao mladi teolog Mehmed ef. Handžić, koji je očitovanje poštovanja „dlaci sreće“ nazvao besposlicom i novotarijom, pozvavši vjerske vlasti da uznastoje da se dotično praznovjerje konačno ukine i baci u zaborav. Istakao je da se većina učenih sarajevskih muslimana slaže s njim u pogledu stvarnog karaktera dotičnog običaja, „samo nemaju prilike da to izjave“. (Handžić, Glasnik VIS 1935, br.12: 519)

 

Na drugom mjestu Handžić govori da islam zabranjuje traženje pomoći od mrtvih i u tom cilju posjećivanje turbeta i crkvi, te kao primjer navodi „Hajvatovicu“, a koja se sastoji u tome, da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Hajvaz-dedin i kod nekakve stijene uče razne dove. To se toliko kod seljaka uvriježilo da ga smatraju, kako to običavaju reći „malim hadžom“. (Handžić, Glasnik VIS 1933, br. 8: 16)

 

I u društvenom pogledu je Mehmed ef. Handžić bio veoma aktivan. Od osnutka El-Hidaje, organizacije ilmijje, biran je u Izvršni odbor. Od društvene 1939/40. godine nalazio se na čelu ovoga društva. Tu je došla do izražaja njegova ljubav za dobrobit svoje zajednice. Ne samo da je aktivirao rad El-Hidaje, koji je, uzgred rečeno, bio zamro, nego je učinio da je El-Hidaja postala inicijator mnogih akcija u našem tadašnjem životu. To je došlo do izražaja pogotovo u ratnim stradanjima, kad je iz El-Hidaje podignut glas u svrhu zaštite nedužnog stanovništva Bosne i Hercegovine bez obzira na vjersku pripadnost. Inicijativa za poznatu sarajevsku rezoluciju iz 1941. potekla je iz El-Hidaje. Tu je održan i sastanak na kome je usvojen tekst ove rezolucije i dati prvi potpisi na nju. Mnoge i mnoge akcije u cilju zaštite muslimanskog stanovništva, koje je bilo na udaru sa raznih strana, potekle su iz El-Hidaje. Iza svih tih akcija stajao je hadži-Mehmed ef.

 

U Glasniku je Mehmed Handžić napisao interesentan tekst o Pitanju tekija u Jugoslaviji, u kojem izražava pozitivan i uravnotežen stav i odnos prema derviškim redovima u nas. On uvažava posebne izraze islama u Bosni i Hercegovini, kao što su derviški redovi, ali traži od njih da više doprinesu zajednici u vjerskom i prosvjetnom pogledu. Handžić smatra da bi trebalo staviti u dužnost šejhu da podučava muslimansku djecu učenju Kur'ana i najnužnijim vjerskim pitanjima. Dakle, nek obdan tekija bude mekteb kao što su i kaderijske i senusijske tekije u Africi. (Handžić, Glasnik VIS, 1934, br. 4: 204)

 

Handžić budi muslimane da se suprotstave „društvenim bolestima“, osuđuje kao i refomatori „truhlost“ i „razuzdanost“ u društvu, podstiče muslimane na ekonomski napredak i moralni preporod društva. Handžić je u svom obnoviteljskom i prosvjetiteljskom djelovanju pokazao veliki senzibilitet za potrebe društva i nastojao da doprinese buđenju muslimana iz intelektualne letargije i moralne dekadence u koje je društvo upalo. Svaki njegov korak je bio prožet jakim entuzijazmom za društvene probleme brinući se za stanje muslimana na prosvjetiteljskom i moralnom planu. Zato možemo reći da je on bio duhovni i moralni stožer našeg naroda.

 

 

Čitano 284 puta
All for Joomla All for Webmasters