Trećenagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 511. Dana Ajvatovice

29 Juni 2021

Na temeljima tradicije u sretniju budućnost

Jedan ljiljan nikao u toj zemlji, nikao u mojoj Bosni. Hrana mu krv naših šehida, a voda suze naših ponosnih majki. Strah zamijenio hrabrost, suze zamijenile osmijeh. Bošnjački ponos ne daje nikome užitak pobjede. U srce usađena vječna tuga, prema sinu nikada preboljena ljubav, tabuti prazni, porazi veliki, broj nikada konačan.

 

 

Kako oprostiti? Ljiljan uvehne, a tuga u srcu se nikada ne gasi. Kako da oprosti sin kome je otac ubijen, kako da oprosti majka koja je svoju nerođenu djecu sahranila, kako da oprosti dijete u čijem srcu je samo jedna želja ostala? Kako te bolan nije stid oprost tražiti?

Jedna ruža nikla u bašti, korijene među nepronađene kosti pustila, crvenom bojom podsjeća na dan kada je istina stradala. Ruža još uvijek cvjeta, kosti još uvijek nisu pronađene, a prošlo je mnogo vremena. Kažu ljudi da vrijeme liječi sve, ali vremenom se čovjek samo navikne. Tuga mu postane vječni saputnik, a prazninu u duši mu niko ne ispuni. Kako zaboraviti? Kako da zaboravi sestra brata, kako da zaboravi sina majka, kako da zaboravi supruga dragoga? Kako te bolan nije stid i da pomisliš
da će iko ikada zaboraviti?

U mojoj Bosni cvijeće je cvjetalo i još uvijek cvjeta. Ugašena nada u srcima majki podsjeća na period kada ono uvehne. Još uvijek je mala doza u srcima prisutna, očekuju da im sinovi dođu, još uvijek broje dane do njihovog susreta. Ne znam da li
će stari cvjetovi ponovo cvjetati, ali znam da novi nikada stare neće zamijeniti.

Kako bolan očekuješ da te se te majke boje, zar misliš da im možeš još nešto oduzeti? Možda prazninu niko nije uspio ispuniti, ali u svojim srcima nose hrabrost, snagu i bošnjački ponos. Pravda će biti zadovoljena, i ne, zaboraviti ne mogu, niti to žele. Evo me danas u Bosni, u istoj Bosni u kojoj je tekla rijeka krvi, u Bosni u kojoj ljiljani i dan – danas cvjetaju, ali je narod drugačiji. Više o mojoj Bosni ne pričaju sa ponosom, saginju glave kada se spomene njeno ime. Svako gleda da zaradi koji dinar i napusti je. Moja Bosna je potištena. Bosanska kahva više nema svoju čar. Sohbet više nije sladak kao prije, izgubio narod sposobnost govora, srca kao da su zanijemila. Svi negdje žure, lutaju, nešto traže, pristanište nikada ne pronalaze. Okreću glave
jedni od drugih, valjda im mrsko selam nazvati. Svi kao gledaju svoja posla, a o tuđim životima znaju više nego o svojim. Neka tuga obuzela ljude, pa sreću pronalaze u tuđoj nesreći. U srcima im usađen neki neobjašnjivi nemir. U najboljim prijateljima najveći neprijatelji. Neke nabrajalice zamijenile naše sevdalinke, pa iste čujemo samo za Bajram, ali ih brzo ugase jer kako bi naši mladi rekli “ne voze”.

Izgubila ljubav onu pravu čar, pa umjesto ašikovanja nastao samo blud i nemoral. Težimo nekoj liberalnoj državi, pokušavamo se uklopiti u taj Zapadni način života, pa zaboravljamo ko smo, zaboravljamo ono što nas čini drugačijima od drugih. Promovisanje nemorala, bluda, alkohola i svega onoga što se protivi našoj tradiciji je danas postalo tako normalno, da to više nije sramota o kojoj se ne govori već je to postalo nešto čime smo se počeli hvaliti. Našu tradiciju ne čine samo naše pjesme, odjeća i jela. Našu tradiciju čini iskreno rodoljublje, međusobno poštovanje i dobra namjera. 

Ljuti me lažno domoljublje našega naroda, svi neke velike patriote, a prvi bi iz Bosne otišli. Kako nas onda nije stid sebe nazivati patriotama? Zemlja iz koje bismo sada otišli da nam se pruži prilika je zemlja za koju se nekada umiralo. Danas se patriotom smatraš ako se svađaš sa Srbinom ili Hrvatom, nesvjestan činjenice da opet prizivaš sliku od koje se još mnogi nisu oporavili. Našoj Bosni je potreban mir, ne još jedan rat.

Šta imamo drugima kazati o našoj tradiciji? Naša tradicija nikada nije podržavala nemoral, mržnju, nepoštovanje, laži, krađu i prevare. Zašto onda šutimo? Zašto odobravamo ono što je neispravno? Zašto se onda za pravdu i istinu ne borimo? Uvijek smo nezadovoljni, male plate, loši uvjeti za život, ništa nam ne valja. Zašto se onda ne zalažemo za bolje, nego saginjemo glave, čega se toliko bojimo?

Naša tradicija je posebna, stvorena kroz duge godine historije u dodiru sa svim dijelovima svijeta, na nas je prenijeta kao mješavina svega onoga najljepšega iz prošlosti. Ona počiva na temeljima islama i zagovara ljubav prema svojima, poštovanje prema tuđima, zalaganje za dobro i odvraćanje od zla. Naša tradicija je naš moral i naš bošnjački ponos. Ona je naš sabur i naša snaga. Da nastavimo dalje bez mržnje, da u naša srca pored tuge usadimo ljubav, da naučimo iz prošlosti, ne da zaboravimo, niti da oprostimo, nego da pouku izvučemo. Više ratove da ne vodimo, da umjesto oružja ustrajnošću neprijatelje pobijedimo, da sabur bude naša najveća odbrana. Naša tradicija gradi mostove, a ne zidove.

Ne smijemo sebi dopustiti da nas ovaj savremeni svijet uvuče u provaliju iz koje se ni sam ne može izvući. Ne smijemo sebi dopustiti da postanemo još jedan rob savremenog svijeta koji ne mari ni za koga osim za sebe, čija je najveća odlika sebičnost i kukavičluk. Naša tradicija ne prihvata ljude kamenog srca bez saosjećajnosti. Potrudimo se prenijeti na buduće generacije onu našu pravu tradiciju, ne dopustimo da ona izgubi svoju posebnost i utopi se u masi drugih koje su postale loše kopije Zapadne kulture.

Na temeljima naše prošlosti i tradicije potrudimo se izgraditi bolju i sretniju budućnost za nadolazeće generacije.

Ornela Gigolaj

Čitano 773 puta