Trećenagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 510. Dana Ajvatovice

01 Juli 2020

Dragi dnevniče,

Znaš li šta znači biti očajan? Ne govorim o patetičnim ljudskim problemima, govorim o istinskom razočarenju. Govorim o onoj vrsti razočarenja koja vas tjera na suze. Kad nešto toliko volite i želite, međutim, nebitno koliko jako se trudite ići prema naprijed, ostajete na istom mjestu, nepokretni. Možda ove riječi tebi ne znače ništa, ali one meni znače apsolutno sve. Nekad sam sebi kažem, '' Ustani! Probudi se, pa ti imaš ono što se traži! Iskoristi to.''

 

Međutim, koliko samo ima ljudi kao što sam ja? Onih kojima ove riječi znače sve, onih kojima ove riječi nisu samo dvije nepovratne minute čitanja. Čuje li ih iko? Ukoliko ih ne čujete, ne usuđujte se dalje čitati. Osjetite li ih onako kako ih osjetim ja?

 

Ja sam pisac. To je titula koju sam sam sebi dao već mnogo godina unazad i nije bilo niti jednog trenutka, a da sam posumnjao da se moje ime ipak neće naći u nekom školskom udžbeniku koje će nove generacije obrađivati godinama. Ljudi traže da se izmisli nešto novo. To se naizgled čini lako, ''piece of cake'', što bi Englezi rekli, međutim, to je daleko od istine. Ja ne znam ništa novo, sve u što sam siguran jeste da, ukoliko ne mogu da pišem, ostavim neki trag iza sebe onda ne postojim. Zapravo, nikad nisam ni postojao. Ko zna, možda neki ljudi vjeruju u Boga onog trenutka kad se nađu na rubu litice i ne vide rješenje osim onog očiglednog. Da skoče.

 

No, da ti kažem istinu. Ako Bog može da razdvoji stijenu, onda može da mi vrati moj poklon kojeg sam tako nemarno odbacio. Znate, ukoliko imate ono što imam ja do petnaeste godine, smatraju vas nadarenim. Do tridesete ste talentovani. Kasnije ste genije. No, kad vrijeme isteče, gdje ste onda? Ukoliko ne napravite promjenu, onda ste zaboravljeni. No, da li je moguće da jedan kafir bude zapamćen? Većina priča govori o altruistima, onim koji riskiraju vlastiti život da spase tuđi. Moja priča, ipak, ne govori o altruistima. Ova priča govori o nevjerniku, mizantropu, kafiru. Jedan takav kafir sam upravo ja. Trenutno sam sam na ovome svijetu, bez ikoga pored mene. Jučer su mi oduzeli kćer, moju Mehridžanu. Trebate je upoznati. Ona je tako vesela i brižna djevojčica, voli da čita i crta. To je naučila od mene. Ipak, više ne mogu da je vidim. Pitam se, koliko grešaka je potebno da shvatim da će se loše djelo uvijek vratiti lošim? Da kazna postoji, na ovom ili onom svijetu. Sigurno ste čuli za Ajvatovicu. Mjesto gdje je Ajvaz-dedo molio Boga da razdvoji stijenu na dva dijela. Sada se nalazim baš ispod te stijene i molim za oprost. Jeste, stid me. Stid me što sam takav čovjek, da shvatim svoje greške tek onog trenutka kad mi se odbiju o glavu. Mali savjet za one mlade, za kojeg sam prvo čuo od slavnog pjesnika, Bukowskog.

 

Nemoj biti pisac, radije sadi lale na kiši.

Kad bolje razmislite, nisam li i ja isti kao i onaj Ajvaz-dedo. Sjedim ovdje, baš kao i on, molim Boga da razdvoji stijenu. Samo se pitam, da li se ova stijena unutar mojih grudi može razdvojiti?

Kakav stari egipćanski alat je potreban da je u potpunosti uništim.

 

Znate šta, na kraju svega, iako ovo zvuči u potpunosti kontraverzno sa svim ovim što sam do sad napisao, možda postoji mogućnost da se kafir preobrazi u vjernika. Ne bitno koliko je osoba stara ili tvrdoglava, zatucana svojim idejama, na samom kraju, mislim da shvati. Možda to neko osjeti u potpuno drugom trenutku, možda im je potrebno da ih malo pogurate pa da napokon shvate, no poenta je, oni to na kraju shvate. Ljudi vremenom shvate da se istinskom vjerom dolazi do harmonije u društvu, prirodi, ali najbtnije, harmonija se pojavljuje unutar nas samih.

 

Možda se na kraju ove stranice negdje izgube, ko zna, možda ih stotinu godina kasnije neko pronađe zakopane u zemlji, ali ako se iko zapita, nakon što pročita njihov sadržaj, '' Može li se kafir iskupiti za svoje grijehe?'', meni ne treba slava. Ne treba mi ime.

 

''Osobina nezrelog čovjeka je to što želi da slavno umre za neku stvar, dok je osobina zrelog čovjeka da želi da za istu smjerno živi''.

 

Pročitavši ovaj posljednji citat, siguran sam da znate što će sa mnom dalje biti. To više nije ni potrebno da vam pričam. Valjda je poenta cijelog ovog datuma, 21.06.2020. da vam kažem o čemu sam danas naročito mnogo razmišljao. Vrijeme teče, poput rijeke Al-Kawthar, te ukoliko ga iskoristite na pravi način, u svoj atmosferi kaosa koji vas okružuje, nikad nećete ostati žedni svojih snova. Uistinu, uz vjeru i tradiciju postiže se vječni sklad u društvu i prirodi.

 Fatima Bećić

Čitano 505 puta
All for Joomla All for Webmasters