Trećenagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 509. Dana Ajvatovice

01 Juli 2019

  Prokockano djetinjstvo

Bolešljiva si majko,treperim u strahu kad te čujem kako samo kašlješ,ostaješ bez daha dok se penješ stepenicama noseći ta drva. Ja ću ti pomoći.Rekla si mi, još tri bajrama i ja ću biti veliki, a onda ti sjedi. Sve ću ja to za tebe. A ocu ću reći da kući mora doći ranije. Ti to ne znaš, ali dok sjediš kraj prozora i čekaš, ne spavam ni ja, već se krijem u čošku iza tvojih leđa, jer bojim se mraka u onoj drugoj sobi. Ti si mi majko jedino svjetlo. 

 

Evo prošao je jedan bajram. Zar mi babo nije obećao bombone? Nije ih donio. A možda si ih i ti pojela. Ako jesi, neka si, svakako ništa ne jedeš. Ramazan je prošao kažeš,a sebi ne iznosiš tanjir da jedemo zajedno. Ne brini, znam da je to zato što je hrane malo, ostavim ja. Neću se ja zasititi, ako mi ti ostaneš gladna. Sjećam se prije, otac bi donesi pune ruke. Budi bi i slatkiša, šta sam poželio, to bih i dobio. Više to ne radi, ništa nam ne donosi. S tim se i pomirim, ali zašto me više ne dovikuje s vrata da mu potrčim u zagrljaj, pa da u uđemo u sobu zajedno dok me on nosi u naramku? Možda me ne voli više, a sve mi se čini, ni tebe majko ne voli. Ljuti se, mnogo se ljuti. Čuo sam ga, prije par noći, galamio je na tebe, i rekao bih šta je govorio, sve sam zapamtio, ali rekla si da su to ružne riječi, a ja sam dobro dijete. Tu noć si i glavu povrijedila. O, kako je samo bilo strašno gledati svu tu krv. Oči su ti bile natekle toliko da je ono plavetnilo iz njih jedva isijavalo, a tek usne, onoj boji još ni ime ne znam. Pa kako nisi pazila, kako si udarila od vrata ormara? Nisi mnogo plakala, nisi ali ujutro dok sam sklanjao s poda serdžadu, primjetio sam, malo niže od mjesta na koje spuštaš svoje mubarek čelo, bila je gotovo natopljena suzama i oprana u čistoći tvoga dina. To jutro, ali ne samo to jutro. . Cijelu sljedeću noć nisam zaspao. Neki strašni, krupni ljudi upali su u našu kuću. Sklonila si im se sa puta, isprevrtali su sve po kući, nisi se ni okrenula. A i kako ćeš, jednom rukom si me obgrlila, drugom mi prikrivala oči, sklanjala me, vukla. Poslije mi kažeš da su to neki očevi poznanici, vjerovatno su se malo posvađali. Rekao mi je onaj jedan, najkrupniji od svih, da prenesem ocu pozdrave, jer ako ga vidim, znači da se oni s njim još uvijek nisu sreli. Još mi reče, da tražim od njega kakav slatkiš, da bar taj zadnji sitniš ne prokocka. Šta znači to majko "prokocka"? 

Bio sam dijete. Nisam znao ništa više od onoga što si mi ti govorila. Sreća, nisam samo slušao, vidio sam ti u očima, čitao sa bora, poznao po sijedima. Nisi drugačije mogla jednom djetetu ni reći da mu je otac patološki kockar i da je u onoj kafani niz cestu, pustio korijenje. Nisi mogla reći da nemaš ni novac, a ni brašno za hljeb od jutros, ni čim da kuću ugriješ, a i zidovi su struhli od hladnoće, kamoli prstići ovog očevog mi sina. Nisam imao ništa. Ni igračke, ni silne poklone koje su moji vršnjaci dobijali, ni nove cipele, ali nisam žalio, jer nisam imao ni oca koji bi mi vezao pertle na tim cipelama. 

Jednog dana, kada sam već bio dorastao kafani, ali sam se grozio od same pomisli na isto, ušavši u dnevnu sobu na sečiji sam zatekao nekog čovjeka dobro umotanog u debelo ćebe. Nepomično je ležao i trnuo u bolu. Rekao bih da je to bio moj otac, ali kako nije bilo onog usiljenog pogleda, prezira, mutnih očiju, nonšalantnog odmahivanja glavom i bijesa po kom bih ga prepoznao,činilo mi se da tu ipak leži stranac. 

Majku sam zatekao u istoj sobi. Dok je trčala sa jednog kraja na drugi noseći obloge i toplu tarhanu, ugledavši me na vratima naglo se zaustavila. Očima mi je pokazivala na oca i tražila od mene bilo kakav znak odobravanja. Nije ga dobila.

Ležao je tako nekoliko dana. Čas se nakašljavala mati, čas on. A ne znam šta ju je onakvu, čini mi se i bolesniju od njega, održavalo u naumu da mu pomogne. Valjda je tijelo bilo bolesno, ali  zdravo srce i još zdraviji um.

Sjedio sam u sobi, klanjao podne-namaz i ono vremena do ikindije rekoh da iskoristim pa proučimo koju stranicu Kur'ana, lakše će mi biti poslije ići za poslom. Nakon par minuta, majka se pojavila na vratima. Stajala je tu dugo, bez namjere da ode. Nešto nije u redu, pomislih, nikada me nije prekidala. Podigao sam glavu. 

"Otac te zove." Okrenula se i otišla. Kao da ne zna ništa više o tome, kao da je se ne tiče. Nisam joj dugo gledao leđa, ustao sam. Kur'an mi je ostao u rukama. Našao sam se pred ocem ili ko već bio taj čovjek koji me gleda milo kao da će sada svijet da mi spusti na dlanove. 

"Sjedi,uči." Sjeo sam,učio. Da mi Allah oprosti, ali svaka mi se misao vrtjela po glavi više od one koju sam čitao. Gledam prizor od prije 3 godine, kada me isti ovaj čovjek koji traži da mu učim Kur'an i pomno me sluša, gađa istim ovim Kur'anom jer ga slučajno našao na stolu. Svemoguć si o Allahu. Spustio je glavu na moje noge. Plakao je, tresao se. Kroz suze procijedi: "Sine moj lijepi, oprosti ocu, oprosti mi! " İ ponovi to tako nekoliko puta, istim tonom, mijenjajući red riječi. Spustio sam se na tlo i sjeo kraj njega. Toliko su suze bile krupne, i toliko su se jako rasipale da ih nisam mogao nabrisati rukama. Kakav nam je sve bol priuštio, a ni mati ni ja nikada nismo tako zaplakali. Očima uši nisu vjerovale, o sebi nisam ništa znao.  "Allah je milostiv, i on neka ti oprosti, a ja ti halalim. Svoje djetinjstvo ti halalim." Kamo sreće da tek tako pređem preko toga zaboravom kao što sam oprostom.

Sušić Adna

Čitano 195 puta
All for Joomla All for Webmasters