Trećenagrađeni literarni sastav na temu "Kad vjera govori i priroda sluša"

04 Juli 2018

U okviru manifestacije ''508. Dani Ajvatovice'' objavljen je konkurs za literarne radove na temu "Kad vjera govori i priroda sluša". Pravo učešća imali su svi učenici srednjih škola s područja SBK-a. Trećenagrađeni rad na ovu temu napisala je Unejsa Haskić svršenica 2. razreda Elči Ibrahim-pašine medrese. U nastavku možete pročitati njen rad:

Kad vjera govori I priroda sluša

 

Gospodar moj upita: “Koju vodu pijete – da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo?”

 

Stid zaši moje žedne usne, vjetar toplote ponese prašinu ove pustinje. Pijesak popriječi put umornom pogledu. Drhtave ruke pohrliše licu. Zaustavi ih breme umora ispred grudi, već odavno klonulih. Suze su presušile, a u grudima sve više boli. Gospodaru, u tišini, zar da umrem? Zar da krik moj niko ne čuje!? Eh, šta je puta On mene dozivao, šta sam puta glavu, svjesno, okretao. Jadan li je život koji sam tlačio!

 

Ne izustih niti jednu riječ. Padoše ruke na koljena. Zgrčene ruke starca, dunjalučara, sjetiše se šehadeta. Okrenuh se na desnu stranu, pusto sve. Okrenuh se na lijevu stranu, haman, noć mi se približava. Onaj glas u meni, savjest što ga zovu, s ono malo snage što mu je ostalo viknu: “Pa na sedždu padni, bolan, na sedždu padni! Spusti se da te se uzvisi!” Odzvanjale su riječi.

 

Vapim za kapi vode, tražim, a niko ne da. Golema je pustinja u koju dospjeh. Ima vremena za dovu, pomislih. Spuštaću se Gospodaru kad dobijem što želim. Ah, glupi insanu!
Krenuh. Hrlio sam I rukama I nogama. Približavao sam se nečemu, a nikuda išao nisam.
Reče moj Gospodar, opet: “On čini da noć I dan naizmjenice nastupaju I u tome je, doista, pouka za one koji pamet imaju.”

 

Svijetla noć. Pun mjesec, skupine zvijezda. Gledao sam nebo, pogledom tražio avione. Mahao sam im neće l' me čut', vidjet'... Ali zalud. Lagano sam gubio nadu. Počeo sam se opraštati od ovog svijeta. Nikog I ništa imao nisam na ovom dunjaluku. Od koga da se oprostim? Kome da poklonim ove suze što ne padaju, isparavaju, jer ni truna Allahove najveće blagodati – vode – u meni nema.

 

Kome da se nadam? Kome duša moja da putuje?

 

Steže bol u grudima, jače I jače. I dalje odzvanja glas u meni: “...na sedždu padni!”
Srce samo nijjet izgovori. Nečujnim I hrapavim glasom “Allahu ekber” izustih. Padoh na sedždu. Dovim. Digoh se. I dalje sam sam. Ponovno “Allahu ekber” I poteče rijeka suza. Zajecaše grudi. Osušeno tijelo nakvasi kiša. Završih namaz. Predah selam. Pogledah na desnu stranu, poslao mi Milostivi obilje vode. Pogledah na lijevu stranu, jato ptica mrvice hljeba iz kljunova svojih spuštaju u ruke za dovu spremne.

 

Dunjaluka se ne sjećam više. Duša se uzdiže tad visoko. Živog imah sebe, a Gospodaru pođoh.

 

I reče Gospodar moj, opet: “On šalje kišu kad oni izgube svaku nadu I rasprostire blagoslov Svoj; On je zaštitnik pravi I jedini dostojan hvale.”

 

 

 

Haskić Unejsa

Čitano 296 puta
All for Joomla All for Webmasters