Prvonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 509. Dana Ajvatovice

01 Juli 2019

SNAGOM VJERE PROTIV POROKA KOCKE

Pišem ti, čitaoče. Ne zato što moram, već zato što osjećam da trebam. Nije ovo formalnost, niti vrijeme koje samo traži svoje ispunjenje. Pričat ću ti o dvadeset i prvom stoljeću. Vidjet ćeš da to nije doba tehnologije, monotonosti, niti doba apsurda. Ovo je moja, tvoja i naša priča. Ovo je doba koje svoja krila, snagu i ljubav pronalazi u vjeri.

 

Osmane, sine! Osmane, ne idi! Ako odeš, otići će i mama. Bez tebe mi nema života. I, nakon devetnaest godina, u meni odzvanjaju riječi koje su pogodile, ne samo moje srce, već i srca komšija koji su uvijek govorili da je moja majka vizuelni lik sirotice, a odsjaj i sjena ovozemaljskog bogatstva. Otišao sam, prezirući oca koji sa flašom nekog alkoholnog pića, sjedi i jeca nad svojom sudbinom. U tom trenutku, on nije samo izgubio novac i kuću, kockajući se u lokalu blizu kuće. Izgubio je mamu i mene, drugim riječima, izgubio je porodicu.

Držeći se za ruke, otišli smo pronaći smisao, mir, zaborav. Nismo više strepili od njegovog raspoloženja, otišli smo daleko. Ne pitajte kako, duga je to priča. Ostali smo mi u Bosni. Nismo se odrekli svoje domovine, ali, ipak, u gradu je drugačije. U gradu je sve, nekako drugačije. Bio je to stan sa kuhinjom i malom sobom. Sasvim dovoljan za novi početak. Bar sam tako mislio. Da ne dužim, majka je bila u nekom svom svijetu. Često me zvala da čitam knjigu koju je ona, otkad znam za sebe, čitala. Nisam prihvatao. Bitnije mi je bilo da produžim par koraka do najbliže kockarnice u gradu. Mislio sam da je to moj mir, smisao...

Kada dođem u stan da ručam ili večeram, mame ne bude. Iskreno nisam ni znao gdje je. Nije mi bilo bitno. Moje misli bile su usmjerene ka novcu, kojeg sam bio željan u životu. Međutim, sjećam se. Često, misleći da spavam, onaj lik sirotice Senije, čvrsto me zagrli i kaže da nema " hajra " od poroka i da je naše mjesto uz onu knjigu koja sam odbijao da čitam, uz Kur’an i na sedždi, moleći se Bogu. Jednog dana, došavši iz tog mjesta punog poroka na ručak, desilo se nešto neočekivano. Majka, sjedeći na sedždi, sa rukama podignutim u vis, molila je. Na stolu je bila hladna supa i pita koja je izgubila svoj miris. Počeo sam da vičem bacam namještaj i navodim mamu na plač i jecaj. Zalupio sam vratima i otišao vratiti izgubljeni novac.

U tom času, kroz ona prokleta vrata, ulazi sijedi čovjek sa tespihom u ruci. Uzima me za ruku i vodi do obližnje džamije. Osmane, sine! Znam da sam griješio, otjerao tvoju majku i tebe. Ali, vidi. Na onom balkonu gore, licem okrenuta ka Kabi, sa rukama podignutim u vis, sjedi tvoja i moja snaga. Sjedi Senija, odnosno, sjedi snaga vjere. Nije uspjela zaustaviti genetiku, ali je uspjela dokazati vrijednost života. Kada ste istrčali iz kuće, iz njenih milih ruku, ispao je tespih. Silno sam želio znati šta je to. A, onda, iz dana u dan, samo čujem sebe kako izgovaram: subhanallah, elhamdu lillah, Allahu ekber, la ilahe illallahu.

Tragajući za vama, saznajem da si poput mene, pa sam morao doći. Došao sam. A, sada, lijepi mladiću, sa divnim imenom, daj tu ruku, da zajedno pronađemo svjetlost! Pokušajmo dokazati ono što tvoja mama dokazuje. Sine, samo snagom vjere možemo pokazati koliko je čovjek dobro biće.

Dođoh do kraja, moj čitaoče. Jesi pročitao našu priču? ! Jesi shvatio da smo svi Allahovi i da se Njemu vraćamo? ! Neka ti snaga bude majka Senija, kojoj je vjera bila život, sijedi starac dokaz da se samo vjerom u Boga liječi sve, a Osman, lekcija vječnosti, jer kako Nura kaže: "Živjeti žnači proživljavati period dugog rađanja."

 

Adna Burak

                                

Čitano 339 puta
All for Joomla All for Webmasters