Prvonagrađeni literarni sastav na temu "Kad vjera govori i priroda sluša"

04 Juli 2018

U okviru manifestacije ''508. Dani Ajvatovice'' objavljen je konkurs za literarne radove na temu "Kad vjera govori i priroda sluša". Pravo učešća imali su svi učenici srednjih škola s područja SBK-a. Prvonagrađeni rad na ovu temu napisala je Merima Durić maturantica gimnazije "Ivan Goran Kovačić" u Kiseljaku. U nastavku možete pročitati njen rad:

Kad vjera govori i priroda sluša

 

Noćas mi vjetar opet otvori seharu uspomena dok sunce zamijenjuju kandilji s visoke munare što se izdiže u zvjezdano nebo. Ne znam reći niti sat, niti dan kad se sve počelo mijenjati. Ne znam slova kojima bih mogla napisati adresu mjesta gdje smo počeli umjesto kule od pijeska graditi visoke bedeme oko sebe. Uprkos tome, i kroz te bedeme je prodirao zvuk žuborli hladne vode iz prusačkih zidina.

 

Na bajramsko jutro kad kaldrmom odjekuje zvuk tek ispalog novčića iz djedovog džepa i par fildžana što ostadoše prazni i ove godine jer nema ko piti iz njih je najjači govor vjere uprkos niti jednoj izgovorenoj riječi. I ona slaba svjetla što osvjetljavaju svaki dom u varošu par sati prije zore dok već umorne ruke provjeravaju je li  ova baklava bolja od prethodne.

 

Govor vjere je često sve osim izgovorene riječi. I dok očevi i djedovi poput Ajvaz djeda izlaze iz džamije, vraćajući se s bajram-namaza, kao da riječi iznutra još uvijek odzvanjaju sokakom i ptice ih osluškuju i te riječi nas štite i bdiju nad nama kao snažni hrast nad krhkom stabljikom.  

 

Bog sve vidi i sve čuje, samo je bitno koliko puta mu se obratiš i dozivaš. Koliko puta Mu se zahvališ dok se zelenilo tvog oka spaja sa zelenilom onog drugog, a na licima se u različitim intervalima pojavljuju osmjesi, ničim izazvani? Onaj od koga je poslan taj osmijeh zna šta je najbolje za nas u ovoj stanici našeg puta ka ahiretu zvanoj život.A mi se trudimo saznati dok noću podižemo svoje ruke ka bistrom nebu prošaranim malim i velikim zvijezdama i kroz šapat izgovaramo svoje strahove, želje i radosti bojeći se da će čuti još neko osim Njega. Ali to slušaju i te zvijezde, i mjesec i ruža u bašti što spušta pup skromno i pokorno znajući da su i ona, i mjesec i zvijezde samo parče ljepote koju je On stvorio.

 

Priroda osluškuje. Uvijek. Slušala je i čvrsta zidina prusačkog alima, čuvenog Ajvaz dedu dok je šaputao svoje molitve za dar vode. Slušala pa se četrdeset i prve zore zatresla od snage četrdeset dova, četrdeset šapata i četrdeset uzdaha iskrenog djeda što nam s Poslanikom postade uzor i vodilja kroz život. I potekoše iz nje kapi vode dočekane čuđenjem onih koji ne znaju od koga su.

 

I od kada pročitah tu priču, satkanu od ljepših riječi nego ijedna bajka s kojom smo odrasli, postavljena je za podsjetnik onda kada dijelić insana pomisli da je idući korak nemoguć i da riječ odustajanje treba postojati u našem riječniku. A onda se sjetih naboranog čela naslonjenog na stijenu dok koliko god umorne ruke bile, spuštaju se na sedžu zajedno sa svim željama. I dok stotinu ljeta kasnije stojim na tom istom mjestu, visoka stabla još uvijek pričaju o dva bijela ovna što se sudariše u snu. Još uvijek komad nebeskog plavetnila iznad Prusca okolnim šapuće kako je suncu bilo najdraže svanuti tih četrdeset zora jer je dočekan dovom.

 

I pet stotina osmog ljeta priroda osluškuje, bojeći se da niti jedan detalj ne promakne a vjetar zatvori seharu uspomena čuvajući ih kao onaj trag naboranog čela i umornih ruku na kamenoj prusačkoj zidini...                                                                                           

 

Merima Durić                                                                                                                                   

 

Čitano 473 puta
All for Joomla All for Webmasters