Prošlo je nekoliko dana, sedmica, narod je sve više posjećivao kladionicu uz Nerkinu kafanu, a poslije, ako bi mu se “posrećilo”, tik u kafanu, pa časti drugove. Prava navala bi jednog prazničnog vikenda, kad je sav narod mogao čuti i vidjeti. Meho dobio milion i po, lutrija! Ko god bi došao u kladionicu, Meho bi ga savjetovao i govorio bi da je dobitak zagarantovan. Kad ne bude upravu, zavade se, prekinu se komšijski odnosi, i niko ni s kim, a uvijek su svi “visili” na istom mjestu, zajedno. Kažu da je i sam Nerko odveo i sebe, i porodicu, i kafanu u propast. Hodao je neobrijan ulicom, i kopao po džepu za još jednom markom “za sreću”.
U onoj kafani, koje više nema, Meho, od svojih hiljadu i po, otvori još jednu kladionicu, ispisa najstarije dijete s fakulteta, i zaposli ga tu. Propi se dijete, posta lopov i nasilnik.
Sanel je živio u tom mjestu. Radio, bio prosječan mahalaš. Imao je suprugu Lamiju, i dijete. Lijepo, malo, dijete, Hamzu. Živjeli su solidno, dok se Lamijino zdravlje nije počelo narušavati. Bolest se širila, sve više njege i lijekova je bilo potrebno, a Sanel, sam, nije mogao pokriti sve troškove. Svoju posljednju nadu vidio je u kladionici niz ulicu. Igrao je na sreću, davao pare, prodavao zemljišta koja je posjedovao, i sve to prokockao. Stanje se nije popravljalo, štaviše, i zdravlje i finansijska situacija bračnog para bila je sve lošija.
“Umrla Sanelova žena..”, proču se u komšiluku. Ostali su, Sanel i Hamza, sami, u prostoru od par kvadrata, bez ljubavi supruge i majčinskog zagrljaja. Njen život je prokockan.
Bol se počeo smanjivati, nedostajanje nije ugaslo, a život se nastavio. Bližio se mjesec milosti. Halva je pružila svoj miris niz mahalu, a narod kupovao svježe povrće s tezge. Nerko je otišao iz mahale za nekom drugom srećom, Meho sve manje zarađivao, a Sanel vodio brigu o sinu, koji je obolio nedugo nakon smrti majke. Nije imao više ništa da uloži u kladionicu, pa mu je, ovaj put, jedina nada bila molitva u mjesecu kom su se svi radovali. Džamija je bila par koraka od njegovog skromnog kućerka.
Akšam namaz se bližio. Sanel je stao na česmu da abdesti. Zasukao je rukave i pogledao u svoje zgurene ruke. Hladna voda je saprala njegovu bradu od par dana, i umjesto sive prašine, izrazila se mladalačka gusta, crna, dlaka. U punoj džamiji odjekivalo je “Allahu ekber”. Sanelov pristup vjeri, ljudima i životu, skroz se promijenio. Počeo je raditi i normalno izdržavati sebe i, jedinog kog je imao, sina. Zavolio je, i zavoljen je. Hamzino stanje se, također, popravljalo, pa se i njegov smijeh čuo, sa ostalim glasovima djece, niz mahalu.
Bajram namaz su dočekali zajedno, njih dvojica, sa sjećanjem na Lamiju, majku i suprugu. Zijaretili su bližu rodbinu, obilazili komšije, a uvijek su bili rado viđeni, jer, kako govore, Sanelov nur iz osmijeha je ona milost koja je obećana u mjesecu Ramazanu, a Hamzino ozdravljenje ona nada, koja ne treba biti posljednja, nego prva i jedina.
Šta je bilo sa kladionicama i Mehom, niko ne zna. Kladionice su izmijenjale vlasnike, a svaki od njih je, nakon toga, viđen kako prebire po džepu za posljednju marku, i nesvjesno kocka svoj, ili možda nečiji život.
Unejsa Haskić