Drugonagrađeni rad na konkursu za najbolji literarni rad u okviru 509. Dana Ajvatovice

01 Juli 2019

SNAGOM VJERE PROTIV POROKA KOCKE

U ulici niz put, jedino mjesto gdje su se okupljali Mahalaši, bila je Nerkina kafana. Tu su se povazdan pričale, prepričavale i izmišljale priče. Otuda je izašlo više laži, nego naroda kroz nekoliko godina postojanja te, Nerkine, kafane. Žene su govorile da gore zlo ne može doći, te da nigdje više novca nije bačeno, kao u tu kafanu. Zore su se očitovale galamom hanuma, koje su grdile muževe, koji su kući dolazili u pripitom stanju, bez dinara. Proklinjale i kudile, i Nerku, i sve što je njegovo. Sljedeći mjesec proču se da renoviraju prostor do Nerkine kafane, i da dolazi neka “sreća” u Mahalu. Daš marku, dobiješ hiljadu. Narod se uskomeša, zainteresova, i proširi priču, od kuće do kuće.

 

Prošlo je nekoliko dana, sedmica, narod je sve više posjećivao kladionicu uz Nerkinu kafanu, a poslije, ako bi mu se “posrećilo”, tik u kafanu, pa časti drugove. Prava navala bi jednog prazničnog vikenda, kad je sav narod mogao čuti i vidjeti. Meho dobio milion i po, lutrija! Ko god bi došao u kladionicu, Meho bi ga savjetovao i govorio bi da je dobitak zagarantovan. Kad ne bude upravu, zavade se, prekinu se komšijski odnosi, i niko ni s kim, a uvijek su svi “visili” na istom mjestu, zajedno. Kažu da je i sam Nerko odveo i sebe, i porodicu, i kafanu u propast. Hodao je neobrijan ulicom, i kopao po džepu za još jednom markom “za sreću”.

U onoj kafani, koje više nema, Meho, od svojih hiljadu i po, otvori još jednu kladionicu, ispisa najstarije dijete s fakulteta, i zaposli ga tu. Propi se dijete, posta lopov i nasilnik.

Sanel je živio u tom mjestu. Radio, bio prosječan mahalaš. Imao je suprugu Lamiju, i dijete. Lijepo, malo, dijete, Hamzu. Živjeli su solidno, dok se Lamijino zdravlje nije počelo narušavati. Bolest se širila, sve više njege i lijekova je bilo potrebno, a Sanel, sam, nije mogao pokriti sve troškove. Svoju posljednju nadu vidio je u kladionici niz ulicu. Igrao je na sreću, davao pare, prodavao zemljišta koja je posjedovao, i sve to prokockao. Stanje se nije popravljalo, štaviše, i zdravlje i finansijska situacija bračnog para bila je sve lošija.

“Umrla Sanelova žena..”, proču se u komšiluku. Ostali su, Sanel i Hamza, sami, u prostoru od par kvadrata, bez ljubavi supruge i majčinskog zagrljaja. Njen život je prokockan.

Bol se počeo smanjivati, nedostajanje nije ugaslo, a život se nastavio. Bližio se mjesec milosti. Halva je pružila svoj miris niz mahalu, a narod kupovao svježe povrće s tezge. Nerko je otišao iz mahale za nekom drugom srećom, Meho sve manje zarađivao, a Sanel vodio brigu o sinu, koji je obolio nedugo nakon smrti majke. Nije imao više ništa da uloži u kladionicu, pa mu je, ovaj put, jedina nada bila molitva u mjesecu kom su se svi radovali. Džamija je bila par koraka od njegovog skromnog kućerka.

Akšam namaz se bližio. Sanel je stao na česmu da abdesti. Zasukao je rukave i pogledao u svoje zgurene ruke. Hladna voda je saprala njegovu bradu od par dana, i umjesto sive prašine, izrazila se mladalačka gusta, crna, dlaka. U punoj džamiji odjekivalo je “Allahu ekber”. Sanelov pristup vjeri, ljudima i životu, skroz se promijenio. Počeo je raditi i normalno izdržavati sebe i, jedinog kog je imao, sina. Zavolio je, i zavoljen je. Hamzino stanje se, također, popravljalo, pa se i njegov smijeh čuo, sa ostalim glasovima djece, niz mahalu.

Bajram namaz su dočekali zajedno, njih dvojica, sa sjećanjem na Lamiju, majku i suprugu. Zijaretili su bližu rodbinu, obilazili komšije, a uvijek su bili rado viđeni, jer, kako govore, Sanelov nur iz osmijeha je ona milost koja je obećana u mjesecu Ramazanu, a Hamzino ozdravljenje ona nada, koja ne treba biti posljednja, nego prva i jedina.

Šta je bilo sa kladionicama i Mehom, niko ne zna. Kladionice su izmijenjale vlasnike, a svaki od njih je, nakon toga, viđen kako prebire po džepu za posljednju marku, i nesvjesno kocka svoj, ili možda nečiji život.

 

Unejsa Haskić

 

Čitano 2033 puta